marija nenezic

U duhu onoga što me poslednjih meseci najviše zaokuplja — a to je masovna histerija oko „neprikladnih“ priča za decu — stiže novi tekst posvećen bajkama. I to ne bilo kakvim, već onima koje je Vuk Karadžić sakupio, ali ih nije objavio jer su bile previše surove za tadašnju publiku. Zahvaljujući Veselinu Čajkanoviću, te bajke iz Vukove zaostavštine (i nekim drugim) konačno su ugledale svetlost dana u antologiji Čudotvorni prsten.

Kada sam prvi put čitala taj izbor, bila sam fascinirana i oduševljena. Znala sam da naš narod ne može imati samo „uglađene i konzervativne“ bajke — prave, sirove, čekale su negde u mraku. Čitajući Kum ribu (koju posebno volim), naišla sam na priče koje savršeno ilustruju moju omiljenu definiciju: bajke su tekstovi okrutnih fabula.

Ako ste mislili da su bajke nežne priče za laku noć, namenjene uspavljivanju dece i stvaranju ružičastih iluzija o svijetu — vreme je da se probudite. Bajke su izvorno sve samo ne to. One su algoritmi za preživljavanje koje su naši preci prenosili s uma na um (kao kulturne viruse, odnosno mimeme), kako bi objasnili apsurd i surovost sveta u kojem su živeli. Pre nego što su prošle kroz proces „hrišćanske i građanske vakcinacije“ braće Grim, a kasnije i korporativne diznifikacije, bajke su bile surove, paganske i mračne. Nisu skrivale zlo — davale su ljudima alate da se s njim suoče. Ako želimo da vidimo pravo lice bajke, dovoljno je da zavirimo u naše dvorište. Tu nema staklenih cipelica ni raspevanih ptičica. Tu vas čekaju kanibalizam, skrnavljenje grobova i bića iz podzemlja — čist htonski svijet.

Ulazak u ni-ni prostor: Slučaj bajke Kum riba

Da bi se prava transformacija u bajci dogodila, junak mora da izađe iz svog bezbjednog svijeta i zakorači u „ni-ni prostor koji predstavlja marginalnu, liminalnu zonu u kojoj se ukidaju društvena pravila i gdje granice između živih i mrtvih postaju porozne. Ovom temom sam se bavila proučavajući našu specifičnu bajku Kum riba. Ova bajka direktno prikazuje taj ničiji prostor gdje slobodno šetaju i demonske i božje sile (shvatate kako je određena sila prisutna). Kroz nju se prelama sukob paganizma i hrišćanstva. Kada se u priči rađa vjedogonja odnosno zduhač u zavsinosti koji ste dio govrnog područja (dijete sa natprirodnim moćima), ono inicijalno pripada htonskom, podzemnom svijetu, a ne socijalnom ili patrijarhalnom poretku. Voda u ovoj priči ima snažno magijsko dejstvo, a kontaktna magija se ostvaruje preko dragog kamena koji „kum riba donosi sa sobom. Ovdje vidimo koliko je narodni pripovjedač bio svjestan da se najveće životne drame – rođenje, preživljavanje i smrt – odvijaju na tankoj granici svetova.

Ali, dok Kum riba predstavlja suptilan sudar religija, druge priče iz Čajkanovićeve antologije donose čist, nepatvoren horor koji bi današnje cenzore dečje književnosti doveo do očaja.

Kanibalizam i „Ko koga jede?

Kako ističe teoretičarka Marija Tatar, izvorna bajka je opsjednuta motivom hrane i pitanjem ko će biti pojeden. Najbolji primjer za to je naša čuvena bajka Baš-Čelik (koja se zapravo može tumačiti kroz mnogo nivoa, i da se nikada ne umorimo od bogatog teksta). Kada najmlađi carević traži vatru u mračnoj šumi, on ulazi u pećinu u kojoj zatiče prizor od kojeg se ledi krv u žilama: devet divova je na ražanj nataklo dva čovjeka i peku ih uz vatru, dok pored njih ključa veliki kazan (oranija) „pun isječenijeh ljudi. Da bi preživio, junak mora da sejdi sa njima i pretvara se da i sam jede ljudsko meso! Ovo nije maštarija za zabavu; ovo je brutalan prikaz egzistencijalnog straha od gladi i suočavanja sa monstruoznim autoritetima (divovima) u nemilosrdnoj prirodi. Moram ovdje dodati jednu upadicu, starim SLovenima kanibalizam nije bio stran! Kada bi umrla najstarija osoba u selu, njeno tijelo bi kuvali i jeli, nadajući se da će na taj način dosegnuti dugovječnost i zdravlje.

Nekromantija i uznemiravanje mrtvih

„Vračara joj kaže da ide na groblje, pa da iz nepoznatog groba iskopa glavu, pa da tu glavu i još malo zemlje iz tog istog groba kuva, pa će joj doći momak bilo živ bilo mrtav”

Jedna od ključnih funkcija „ni-ni prostora“ jeste odvajanje živih od mrtvih. Naše bajke tu granicu često brutalno krše. U bajci Djevojka i dva mrtvaca, devojka odlazi vračari tražeći način da vrati svog momka. Uputstvo je jezivo: mora da iskopa ljudsku lobanju iz nepoznatog groba, stavi je u lonac zajedno sa grobljanskom zemljom i kuva. Braća Grim i današnji cenzori dečje literature bi se užasnuli. Slično, u priči Božja kazna za ubistvo, čovek koji je ubio pobratima odlazi na njegov grob, lupa nogom po humci i poziva ga da mu bude dever na svadbi.

„Nađe grob svog pobratima, lupnu nogom u zemlju na grobu i reče: ‘Ej pobratime, ustaj da mi budeš dever…’ Kad lupnu treći put i pozove ga, zemlja od groba se otvori na dve strane, i pred njim se obrete njegov pobratima u istim onim haljinama u kojima ga ovaj beše ubio”

Zemlja se otvara, a mrtvac izlazi u krvavim haljinama u kojima je ubijen. Poruka je jasna: igranje sa granicom između svetova nikada ne prolazi nekažnjeno.

Horor na porodičnom ognjištu

Ili, moje omiljeno pitanje – zašto roditelji mrze djecu?

Marija Tatar s pravom tvrdi da neprijatelj u bajkama nije uvijek tamo negdje u strašnoj šumi, već se pravi horor odvija kod kuće, unutar porodice. Kako tada prije nekoliko stotina godina kada su ove bajke bilježili tako i danas!

Pogledajte samo našu bajku Zla svekrva. U njoj svekrva toliko mrzi svoju snahu da, kada ova rodi blizance, ona bebe baca u rijeku u sanduku da se udave, a umesto njih podmeće mačiće kako bi je ponizila i uništila pred mužem .

„A kad joj svekrva to vidi, podstavi troje mačadi, a ono troje đece zatvori u jedan sanduk, pak naredi sluzi da ga baci u najbližu rijeku

Ili uzmimo samu Pepeljugu u Vukovoj verziji. Priča počinje tako što se majka pretvara u kravu koju porodica na kraju kolje i jede, dok Pepeljuga mora da skupi majčine kosti i da ih zakopa pod kamen kako bi iz njih kasnije dobila magičnu pomoć. Kanibalizam i čedomorstvo unutar porodice su ekstremni primjeri kako bajka suočava slušaoca sa stvarnim, istorijskim strahovima od gubitka i porodične tiranije.

Zašto su nam ove priče danas potrebne? Čitajući ove izvorne, surove tekstove, mnogi će se danas zgroziti i zapitati: Kako ovo može biti literatura? Odgovor je jednostavan: ove priče nisu pisane da bi nas uljuljkale, već da bi nas razbudile. One su dokaz teorije Džeka Zajpsa da bajka u svom izvornom obliku predstavlja neposlušan, subverzivan tekst.

Divovi koji jedu ljude, mrtvaci koji ustaju iz grobova i tiranija unutar doma nisu plod poremećene mašte, već kulturni algoritmi dizajnirani za suočavanje sa stvarnim traumama.

Svaki put kad neko kaže da su mračne priče štetne za djecu, pitam se koje su priče odgajile nas. One iste koje su govorile da zlo postoji, da porodica može biti tamnica, da se mrtvi vraćaju ako ih ne počastiš kako treba. Preživjeli smo ih. Možda upravo zahvaljujući njima.

Sklanjanjem surovosti i mraka iz književnosti, mi ne štitimo djecu; mi im oduzimamo alate, vjeru i hrabrost da se sjutra izbore sa stvarnim čudovištima.

Kako je to Nil Gejmen rekao: Bajke ne postoje da bi djeci rekle da zmajevi postoje, već da ih nauče da zmajevi mogu biti pobijeđeni.

Živjele bajke, tekstovi okrutne fabule!