Mračne tajne srpskih bajki: Kanibalizam, nekromantija i „ni-ni“ prostori
U duhu onoga što me poslednjih meseci najviše zaokuplja — a to je masovna histerija oko „neprikladnih“ priča za decu — stiže novi tekst posvećen bajkama. I to ne bilo kakvim, već onima koje je Vuk Karadžić sakupio, ali ih nije objavio jer su bile previše surove za tadašnju publiku. Zahvaljujući Veselinu Čajkanoviću, te bajke iz Vukove zaostavštine (i nekim drugim) konačno su ugledale svetlost dana u antologiji Čudotvorni prsten. Kada sam prvi put čitala taj izbor, bila sam fascinirana i oduševljena. Znala sam da naš narod ne može imati samo „uglađene i konzervativne“ bajke — prave, sirove, čekale su negde u mraku. Čitajući Kum ribu (koju posebno volim), naišla sam na priče koje savršeno ilustruju moju omiljenu definiciju: bajke su tekstovi okrutnih fabula. Ako ste mislili da su bajke nežne priče za laku noć, namenjene uspavljivanju dece i stvaranju ružičastih iluzija o svijetu — vreme je da se probudite. Bajke su izvorno sve samo ne to. One su algoritmi za preživljavanje koje su naši preci prenosili s uma na um (kao kulturne viruse, odnosno mimeme), kako bi objasnili apsurd i surovost sveta u kojem su živeli. Pre nego što su prošle kroz proces „hrišćanske i građanske vakcinacije“ braće Grim, a kasnije i korporativne diznifikacije, bajke su bile surove, paganske i mračne. Nisu skrivale zlo — davale su ljudima alate da se s njim suoče. Ako želimo da vidimo pravo lice bajke, dovoljno je da zavirimo u naše dvorište. Tu nema staklenih cipelica ni raspevanih ptičica. Tu vas čekaju kanibalizam, skrnavljenje grobova i bića iz podzemlja — čist htonski svijet. Ulazak u ni-ni prostor: Slučaj bajke Kum riba Da bi se prava transformacija u bajci dogodila, junak mora da izađe iz svog bezbjednog svijeta i zakorači u „ni-ni prostor koji predstavlja marginalnu, liminalnu zonu u kojoj se ukidaju društvena pravila i gdje granice između živih i mrtvih postaju porozne. Ovom temom sam se bavila proučavajući našu specifičnu bajku Kum riba. Ova bajka direktno prikazuje taj ničiji prostor gdje slobodno šetaju i demonske i božje sile (shvatate kako je određena sila prisutna). Kroz nju se prelama sukob paganizma i hrišćanstva. Kada se u priči rađa vjedogonja odnosno zduhač u zavsinosti koji ste dio govrnog područja (dijete sa natprirodnim moćima), ono inicijalno pripada htonskom, podzemnom svijetu, a ne socijalnom ili patrijarhalnom poretku. Voda u ovoj priči ima snažno magijsko dejstvo, a kontaktna magija se ostvaruje preko dragog kamena koji „kum riba donosi sa sobom. Ovdje vidimo koliko je narodni pripovjedač bio svjestan da se najveće životne drame – rođenje, preživljavanje i smrt – odvijaju na tankoj granici svetova. Ali, dok Kum riba predstavlja suptilan sudar religija, druge priče iz Čajkanovićeve antologije donose čist, nepatvoren horor koji bi današnje cenzore dečje književnosti doveo do očaja. Kanibalizam i „Ko koga jede? Kako ističe teoretičarka Marija Tatar, izvorna bajka je opsjednuta motivom hrane i pitanjem ko će biti pojeden. Najbolji primjer za to je naša čuvena bajka Baš-Čelik (koja se zapravo može tumačiti kroz mnogo nivoa, i da se nikada ne umorimo od bogatog teksta). Kada najmlađi carević traži vatru u mračnoj šumi, on ulazi u pećinu u kojoj zatiče prizor od kojeg se ledi krv u žilama: devet divova je na ražanj nataklo dva čovjeka i peku ih uz vatru, dok pored njih ključa veliki kazan (oranija) „pun isječenijeh ljudi. Da bi preživio, junak mora da sejdi sa njima i pretvara se da i sam jede ljudsko meso! Ovo nije maštarija za zabavu; ovo je brutalan prikaz egzistencijalnog straha od gladi i suočavanja sa monstruoznim autoritetima (divovima) u nemilosrdnoj prirodi. Moram ovdje dodati jednu upadicu, starim SLovenima kanibalizam nije bio stran! Kada bi umrla najstarija osoba u selu, njeno tijelo bi kuvali i jeli, nadajući se da će na taj način dosegnuti dugovječnost i zdravlje. Nekromantija i uznemiravanje mrtvih „Vračara joj kaže da ide na groblje, pa da iz nepoznatog groba iskopa glavu, pa da tu glavu i još malo zemlje iz tog istog groba kuva, pa će joj doći momak bilo živ bilo mrtav” Jedna od ključnih funkcija „ni-ni prostora“ jeste odvajanje živih od mrtvih. Naše bajke tu granicu često brutalno krše. U bajci Djevojka i dva mrtvaca, devojka odlazi vračari tražeći način da vrati svog momka. Uputstvo je jezivo: mora da iskopa ljudsku lobanju iz nepoznatog groba, stavi je u lonac zajedno sa grobljanskom zemljom i kuva. Braća Grim i današnji cenzori dečje literature bi se užasnuli. Slično, u priči Božja kazna za ubistvo, čovek koji je ubio pobratima odlazi na njegov grob, lupa nogom po humci i poziva ga da mu bude dever na svadbi. „Nađe grob svog pobratima, lupnu nogom u zemlju na grobu i reče: ‘Ej pobratime, ustaj da mi budeš dever…’ Kad lupnu treći put i pozove ga, zemlja od groba se otvori na dve strane, i pred njim se obrete njegov pobratima u istim onim haljinama u kojima ga ovaj beše ubio” Zemlja se otvara, a mrtvac izlazi u krvavim haljinama u kojima je ubijen. Poruka je jasna: igranje sa granicom između svetova nikada ne prolazi nekažnjeno. Horor na porodičnom ognjištu Ili, moje omiljeno pitanje – zašto roditelji mrze djecu? Marija Tatar s pravom tvrdi da neprijatelj u bajkama nije uvijek tamo negdje u strašnoj šumi, već se pravi horor odvija kod kuće, unutar porodice. Kako tada prije nekoliko stotina godina kada su ove bajke bilježili tako i danas! Pogledajte samo našu bajku Zla svekrva. U njoj svekrva toliko mrzi svoju snahu da, kada ova rodi blizance, ona bebe baca u rijeku u sanduku da se udave, a umesto njih podmeće mačiće kako bi je ponizila i uništila pred mužem . „A kad joj svekrva to vidi, podstavi troje mačadi, a ono troje đece zatvori u jedan sanduk, pak naredi sluzi da ga baci u najbližu rijeku Ili uzmimo samu Pepeljugu u Vukovoj verziji. Priča počinje tako što se majka pretvara u kravu koju porodica na kraju kolje i jede, dok Pepeljuga mora da skupi majčine kosti i da ih zakopa pod kamen kako bi iz njih kasnije dobila magičnu pomoć. Kanibalizam i čedomorstvo unutar porodice
Dobro došli u stvarni svijet bajki – prostor gdje se ukidaju pravila i rađa hrabrost (video)
Iz prave bajke ne možemo izaći isti kakvi smo u nju ušli. Živjele bajke, tekstovi okrutne fabule! Znam da ste odrasli vjerujući da su bajke nježne priče za uspavljivanje i laku noć. Međutim, istina je mnogo dublja i mračnija. Sama riječ „bajka” potiče od reči „bajati”, što ne znači samo izgovarati magijske riječi, već i „tiho šaputati sa mrtvima”. Izvorne bajke nisu nastale u dječjim sobama; one su svojevrsni algoritmi za preživljavanje (mimeme) koje su ljudi vjekovima prenosili od uma do uma kako bi objasnili svijet, izrazili svoje borbe i utopijske nade. One su izvorno tekstovi okrutne fabule, subverzivni narativi potlačenih koji nam daju aparaturu da se borimo protiv sistema. Vjekovima unazad, ove moćne priče prolazile su kroz proces „hrišćanske, ideološke i političke vakcinacije”. Cenzurisane su i kasapljene kako bi postale priručnici za prevaspitavanje društva i stvaranje poslušnih građana. Tu destrukciju do vrhunca je dovela industrija zabave, sprovodeći kapitalističku „diznifikaciju” – oduzevši ženama moć djelovanja, pretvarajući nekada aktivne heroine u pasivne lutke koje stoje na litici i čekaju spas princa. Danas, u eri „Cancel kulture”, svjedoci smo trenda gdje se djeca tretiraju kao krhki sunđeri, a klasična književnost se zbog moderne političke korektnosti šalje na giljotinu. Sklanjanjem surovosti i mraka iz književnosti, mi djeci zapravo stavljamo „ružičaste naočare sa duplim dnom” i šaljemo ih potpuno nespremne u stvarni svijet. Djeci je susret sa mrakom neophodan! Ja ne pišem bajke da bih djeci rekla da zmajevi postoje, već da bih ih naučila da zmajevi mogu biti pobijeđeni. Bajka djetetu ne skriva zlo, već mu daje alat, vjeru, hrabrost i snagu da se sjutra izbori sa njim. Iz ovog mog akademskog i ljudskog bunta nastao je i moj roman Čuvari groblja. Uprkos dobronamjernim savjetima da se izbjegne „mračan” naslov, ostala sam vjerna ideji da djecu, koja su po prirodi egocentrična, upravo susret sa ovim temama uči empatiji i sagledavanju perspektive Drugoga. Kroz moje knjige, predavanja i tekstove, pozivam vas da zakoračite u „ni-ni” prostor – liminalnu, marginalnu zonu van društvenih pravila gdje se jedino i može doživjeti istinska transformacija i suočavanje sa arhetipima. Iz prave bajke ne možemo izaći isti kakvi smo u nju ušli. Živjele bajke, tekstovi okrutne fabule!
Knjiga koja je izašla iz korica: Kako su kroz radionicu „Čuvari tajne” oživeli priču
Kažu da knjiga pripada autoru dok je piše, a čitaocu čim je otvori. Juče sam imala privilegiju da vidim kako moji “Čuvari groblja” postaju deo dečjih svetova na još jednoj fantastičnoj radionici. Ovo nije bila samo priča o romanu – ovo je bila priča o transformaciji i novim uglovima posmatranja. Snaga ženskog glasa i Dan žena Povodom Dana žena, sa decom je otvorena jedna važna temtema: kako su kroz istoriju književnosti mnoge priče bile ispričane isključivo iz muške perspektive. Razgovarali su o tome kako novi, drugačiji glasovi donose sveže uglove gledanja, baš kao što to čini naš junak Vihor. Prizvali su u pomoć velike umove – od Meri Šeli i Virdžinije Vulf, preko kraljice misterije Agate Kristi, pa sve do naših heroina Desanke Maksimović i Grozdane Olujić. Deca su učila da književnost nije statična, već da se stalno menja onako kako se menjaju oni koji je pišu. Šta su stvarali na radionici „Čuvari priča“? Zlatna nit i sertifikati Gledati decu kako od početne tišine stižu do žustre debate o mitskim bićima i životnoj ravnoteži, podsetnik je zašto pišem. Uz njih vjerujem da su svi naučili da je zlatna nit kojom su stvarali zapravo trag koji empatija ostavlja u svima nama. Na kraju radionice, učenici su zasluženo poneli sertifikat „Čuvar priča“. Jer, dok čuvamo priče, mi zapravo gradimo ljude koji će sutra čuvati ovaj svet. Hvala deci na iskrenosti i brendu Knjigram koji moju viziju oživljava na najlepši način. Mi ne čitamo samo da bismo znali, čitamo da bismo postali bolji ljudi. Uz čitanje bih dodala i slušanje…
Tajna iza stvaranja „Čuvara groblja“ – kako nastaje priča koja nam je svima potrebna
Kada neko prvi put čuje naslov Čuvari groblja, obično se nasmiješi ili pomisli: „Mračno, zar ne?“Da, priča jeste mračna, ali tama ovdje nije cilj. Ona je sredstvo. Most. Ulaz u prostor gdje djeca uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da se od njega oslobode. Bajke su istinite ne zato što nas uče da zmajevi postoje, već zato što nas uče da se zmajevi mogu pobijediti. Postoji jedna stvar koju gotovo niko ne zna o nastanku ove knjige.Nije u zvončićima koji su treskali, ni u psima koji su šetali među nadgrobnim spomenicima, niti u hladnoći tih jutara kada sam zapisivala prve scene.Ono što je stvarno oblikovalo knjigu bio je dijalog između autorskog i uredničkog instinkta. sjenke nisu nužno opasne, već mjesto gdje se rađaju pitanja, znatiželja i hrabrost. Kada se autorski instinkt sretne s uredničkim glasom Svaka priča nosi svoj vlastiti tempo i ritam.Kod Čuvara groblja sam stalno balansirala između instinkta autora — koji želi pričati, voditi čitaoca kroz magiju, istraživati sjenke — i instinkta urednika — koji pazi na strukturu, ritam, jasnoću i sigurnost mladog čitaoca. Nekad bi scena izgledala savršeno u mojoj glavi, ali urednički glas bi rekao:„Ne, ovo je previše zastrašujuće. Probaj ovako…“ A nije da se nisam lomila oko Babe Marte da bude strašnija…I tako bi scena prolazila kroz nekoliko verzija: ponekad mračnija, ponekad svjetlija, sve dok ne pronađe taj balans između napetosti i topline. U svijetu Čuvara groblja, svaka sjenka ima svoju priču, a svaka priča ima svoju lekciju — ne onu koju odrasli nameću, već onu koju djeca sama otkrivaju. Taj balans je ključ. Djeca mogu podnijeti mračnu priču — ali samo ako vide svjetlost, ako osjećaju toplinu i prisutnost saputnika koji im pokazuje da nisu sami. Likovi: fragmenti stvarnog života Svaki lik u knjizi nosi dijelove stvarnog svijeta: fragmente straha, radoznalosti, hrabrosti i nesigurnosti. Neki likovi su inspirisani djecom koju sam posmatrala: kako hodaju školskim dvorištem, kako šapću tajne, kako se smiju i plaše u isto vrijeme. A neki su jednostavno onakvi kakve sam ih znala: psi koji su me pratili i družili se sa mnom.Znate, oni napušteni ali i oni vlasnički. Jedna od scena koja je prošla najviše revizija je scena sa sjenom i Zlatnim nitima koja prati glavnog junaka kroz groblje dok treba da se “suoči” sa babom Martom.Djeca osjete misteriju, ali ne i opasnost.U tom trenutku likovi psi prestaju biti samo fikcija, a postaju vodiči kroz emocije koje djeca svakodnevno doživljavaju. Postaju vodiči nas samih kroz priče koje nas oblikuju. Pisanje kao otkrivanje Pisanje Čuvara groblja bilo je istraživanje.Svaka rečenica, svaki opis, svaki dijalog testirani su kroz prizmu: „Da li dijete ovo može razumjeti? Da li ga ovo plaši ili intrigira? Da li izaziva radoznalost i osjećaj hrabrosti?“ Nije dovoljno samo smisliti radnju. Mora postojati ritam koji diše, prostor za maštu i likovi koji su saputnici, a ne predavači!Mračne priče za djecu ne ih uče da se boje. One ih uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da pronađu svjetlost u njemu. Lansiranje i reakcije Kada knjiga napokon dođe do ruku čitalaca, svaki pogled, komentar ili pitanje od djece ili roditelja potvrđuje jedan osjećaj: sve što smo pažljivo gradili, balansirali i oblikovali ima smisla.Djeca su najiskreniji kritičari. Ako ih zanima, ako im se dopada, ako im daje snagu i radoznalost — tada znaš da je proces bio ispravan. Čuvari groblja nisu nastali da uplaše. Nastali su da pripreme.Pripreme djecu za svijet u kojem se susreću sa strahom, ali i sa ljepotom, radoznalošću i hrabrošću. Sretanje jednog svijeta koji je tu oko nas… Poruka za autore i čitaoce Ako postoji tajna iza stvaranja Čuvara groblja, ona nije u sjenama, psima ili hladnim jutarnjim satima. Nije to toliko ni tajna o Babi Marti, uostalom, vještičiji sat sve otkriva.Tajna je u iskrenosti prema priči, u slušanju djeteta u sebi!U vjerovanju da svaka priča, koliko god mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna. Knjige poput Čuvara groblja pokazuju nam da djeca ne traže da budu zaštićena od tame.Oni traže da im se pruži ruka kroz tu tamu.Da im se pokaže kako da se suoče s onim što ih plaši.I, konačno, kako da pronađu vlastitu snagu u pričama koje čitaju. Ako postoji tajna iza stvaranja ove knjige, ona nije u sjenama, psima ili hladnom jutru.Tajna je u iskrenosti.U slušanju djeteta u sebi…U vjerovanju da svaka priča, ma koliko mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna. …Jer moj omiljeni bajkolog Džek Zajps rekao je (parafraziram) književnost za djecu je, u suštini, odraz autora koji piše djetetu u sebi, iz svijeta koji je nekada bio njegov vlastiti… Upravo zato su „Čuvari groblja“ važni za djecu: kroz Vihora uče što je hrabrost i to onu iskonsku, tihu, koja se rađa kad nemaš izbora osim da kreneš naprijed. Kroz Groma otkrivaju dosljednost, snagu da ostaneš vjeran sebi čak i kad se sve oko tebe mijenja. Uz Kuju Žuju uče požrtvovanost, toplu i nenametljivu, kakva postoji samo kod onih koji vole bez očekivanja. A sa Babom Martom otkrivaju bezgraničnu ljubav, onu koja grije čak i kad priča vodi kroz mračne šume i crveno nebo. Svaki od ovih likova postaje mali vodič i podsjetnik da se najvažnije životne vrijednosti ne predaju dječjoj ruci kroz hladne paragrafe i lekcije, već kroz priče koje ih djeca žive zajedno sa junacima.
Bibliotečke mačke spavaju naopačke! Dakako!
Svaka istorija krije svoju predistoriju, a moje čitanje knjiga koje vrijede uvijek ima svoj početak prije početka. Ni ova knjiga nije izuzetak. Kada mi je knjiga Biblioteke mačke spavaju naopačke stigla na dar od drage prijateljice iz Republike Srpske, srce mi je zaigralo od radosti. Poklon je bio pažljivo biran, kao što prave knjige i dolaze – iz ruku onih koji razumiju njihovu vrijednost. Poštar ju je donio na adresu moje nekadašnje kuće, gdje još uvijek primam pošiljke… Ta kuća, međutim, čuvala poseban dio mog srca – tamo je živjela moja mačka Freya. Freya je bila jedinstvena. Slična Lulu iz knjige – pametna, dostojanstvena, načitana, prava čuvarka naše porodične biblioteke. Dok sam se ja selila, ona je ostajala u kući s tekućom vodom, tri vrste hrane i beskrajnim policama knjiga – uvijek slobodna, a opet uvijek prisutna. Odana. I ne volim kad neko kaže da mačke lako zaborave vlasnike. Nažalost, baš tog dana kada je knjiga stigla, Freyino zdravlje se pogoršalo. Veterinar je rekao da je hitno dovedemo. Deset dana prije svog sedmog rođendana, Freya nas je napustila. Nisam imala snage da tih dana otvorim knjigu. No, na dan njenog rođendana, u boginjinu čast, konačno sam je pročitala. Ova knjiga je dirljiva, duhovita i topla. Ma šta napričah! Kakva je to smjelost tako okarakterisati knjigu? Roman prati život mačaka koje su se domišljato snašle da uđu u biblioteku, prostor koji postaje njihovo utočište i mjesto avantura. Nije da nisam u jednom trenutku poželjela da se mijenjam sa mačkama! Ćivjeti među knjigama, disati tu najljepšu prašinu života… Kao pisac, znam koliko autorima znače povratne informacije, pa ću biti iskrena: voljela bih da je knjiga duža, razigranija, da nas povede u još više avantura ovog mačjeg tria fantastika! Jer, da! Želim još o njima čitati! Želim uživati u njihovom druženju, odnosu koji se tako pažljivo gradi. Mačke to su bića koja želimo biti! Stil pisanja podsjeća na Branka Ćopića, ali se vješto prepliće s ozbiljnošću kada se govori o knjiškim dušama. Nadam se da će autor jednog dana napisati i ozbiljnu biografiju mačaka iz biblioteka – one to zaslužuju, možda i više nego što mi, dvonožna bića, umijemo prepoznati. P.S. Crna mačka sa slika nije moja – to je komšijski mačak koji bezobzirno koristi naše dvorište da upija sunčeve zrake. Kažu da je komšijsko sunce toplije – izgleda da i mačke to znaju. Moja je Freya znala da su pseće granule ukusnije. A ako vas kojim slučajem čudni bibliotečki putevi dovedu pred ovu knjigu, ne žmirkajte – vrijedi je čitati. Knjige i mačke to zaslužuju!
Kuća sa kokošijim nogama: I Babe Jage imaju svoje snove
Malo je knjiga koje me natjeraju na plač. Malo je knjiga zbog kojih žalim što ih nisam imala u djetinjstvu. Na prvom mjestu, tu je veličanstvena Gejmenova Knjiga o groblju, zbog koje sam bila tužna što je nisam prvi put pročitala sa osam godina. No tada, možda malo kasnije, čitala sam Poterove avanture. Gledala Kaspera. I emisiju Da li se plašite mraka? U skladu sa svim tim, toj listi pridružujem još jednu prelijepu priču. Za Babu Jagu čula sam veoma rano, kroz Vasilisu Prekrasnu, moju omiljenu rusku bajku. Baba Jaga – to čudovište koje živi u kući sa kokošijim nogama, demonskog porijekla (bar su nas tako učili) – bila je domaćin Vasilisi. I, šta se desilo? Pomogla joj je. Uprkos ružnoj spoljašnjosti, ja tada nisam imala zamjerki na njeno postojanje. A ni kasnije, kad sam proučavala mitove i legende. I ostala sam pri tom mišljenju i nakon čitanja uistinu veličanstvene knjige za djecu, koja se u hrvatskom izdanju Mitopeje pojavila pod naslovom Kuća na kokošijim nogama autorke Sofije Andersen. Kuća koja hoda i priča Kao i sve knjige koje pretenduju da osvoje naša srca, i ova počinje bajkovito: tu je šuma, šumska okućnica, mirisi i zvuci koji već u uvodu stvaraju čaroliju. Ali odmah se otkriva i tajna – kuća ima kokošije noge. Dva-tri puta godišnje, bez upozorenja, ona porodično domaćinstvo vodi na neko novo mjesto. Iako naratorku to tišti, nama čitaocima je jasno da putovanje vodi u svijet bajke. Uranjamo u šumovitu atmosferu da saznamo kakva je ta Baba. Pa još i Jaga. Ja, naravno, „znam“ ko su babe Jage. Znam i ko su Babe Marte. Ali… baš radi ove knjige prepustila sam se dječijoj perspektivi. I bilo je vrijedno. Marinka i spoznaja Glavna junakinja, Marinka, nosi bolnu samospoznaju: ona je duh. Zamislite da čitavog života mislite da ste jedno, a onda otkrijete da niste ono što ste mislili. Da ste se sve vrijeme borili protiv sudbine koju ste zapravo već doživjeli. To je ta bol koju Sofija Andersen uspijeva prenijeti kroz bajkovitu, a opet duboko ljudsku priču. Babe Jage, vječne i osjećajne Babe Jage nisu zle vještice koje jedu djecu za užinu – kakva notorna laž! One su osjećajna bića, koje žive stotinama godina i vode duše pokojnika iz svijeta živih u svijet mrtvih. Imaju svoje legende, običaje, takmičenja i rituale. Njihovi životi broje i po koju laž – ali, zar naši ne broje isto? Ova knjiga uči nas o obavezama, dužnostima, željama i nadanjima. O istinama koje se otkrivaju tek na kraju. I o osjećanjima koja Babe imaju, iako smo skloni da im to oduzmemo. „Ti si umrla kada si bila beba, i slijedila sam te preko Kapije. Ali ti si se vratila. Tvoja duša je odabrala da ostane ovdje, sa mnom i kućom. Ti moraš biti Jaga.“ I onda kada mislimo da ne može biti tužnije, otkrivamo da i Babe imaju svoje slabosti: „Žao mi je. Nisam mislila da te lažem ili da ti krijem istinu. To je samo… samo sam voljela to što si moja unuka.“ Zašto je ova knjiga posebna Neću otkrivati gdje sam sve bila emotivna dok sam čitala ovu knjigu. Ali reći ću: ovo je priča koju mogu čitati i djeca, i ona djeca u nama. Svi mi koji volimo slatkaste, a duboke priče o duhovima koje zavolimo. O kući koja hoda. O Babama Jagama koje imaju – svoje snove.
Šta su me naučile bajke?
Kao dijete koje je odrastalo uz djeda i babu, raspuste sam provodila na selu, u društvu knjiga. Bilo je tu svega — od komunističke literature do rijetkih, ali dragocjenih bajki. Iako ih je bilo najmanje, ništa me nije spriječilo da ih volim najviše na svijetu i da ih čitam gotovo do besvijesti. A kada bi se desilo da odem kod nekog od rodbine, uvijek bih mjerkala ima li kakva knjiga bajki dostupna! Ovom prilikom želim se zahvaliti svojoj tetki koja mi je jedne zime otkrila bajke kakve do tada nisam čitala! Imala je razumijevanja za mene i svako veče pred spavanje mi je čitala! Taj zimski raspust mi je možda jedan od dražih. Elem… Odrastanje je donijelo samo promjenu forme: od slikovnica, preko knjiga bez slika, do naučnih studija o bajkama — a onda i povratak njima samima. Bajka do bajke bila je moja omiljena knjiga, ona koju danas čitam svom sinu. To su bajke s kraja svijeta do njegovog početka.A šta sam ja naučila iz tih bajki? Ivica i Marica Jedno lijepo izdanje Svjetlosti iz Sarajeva (imam jos uvijek) naučilo me je da sestra uvijek spašava brata. Da je maćeha biće iz šume koje vreba, a da otac može biti i suroviji od nje. Najvažnija lekcija: osloni se na sebe. Kasnije sam kroz Gejmena shvatila da princezi nije potreban princ, moliću lepo, sama je sposobna sebe spasiti. Ljepotica i zvijer Da ljubav dolazi tamo gdje je najmanje očekuješ. Da srce bira ono što nosiš u sebi. I da je sasvim u redu voljeti samoću i čitanje, u dvorcu podalje od ljudi. I da ono kad boli srce misliš da boli samo tebe a zapravo boli i druge oko tebe. Crvenkapa Da se ne vjeruje svakome. Da čak i cvijeće, lijepo i mirisno, može da te skrene s puta. Da je put do pakla popločan najljepšim namjerama. Mnogo kasnije sam saznala neka drugačija tumačenja i strašne verzije…. Vasilisa Prekrasna Da možeš maštati o svemu — ama baš o svemu! Da su vještice ponekad poštenije od najbližih. I da mašta, u društvu Babe Jage, postaje možda najveća lekcija od svih. Ova me je bajka okrenula konceptu babe Jage koja me je dovela do mrazovite Babe. Divlji labudovi Nema te koprive koja te može slomiti, niti mora i šume dovoljno guste da te sakriju. Naučila me je da upornost i tiha žrtva ponekad govore glasnije od riječi. I da na kraju, sve dođe na svoje. Samo se bori. Ogledalo (Grozdana Olujić) Da je život prolazan. Da se treba pustiti, prepustiti bujici koja te nosi, jer ona najbolje zna kuda ideš.—Na kraju, bajke su me naučile da volim. Da osjetim. Da se prepustim riječima i oblacima mašte. Jer, šta ćeš pričati zavisi od toga šta si živio — a možeš živjeti samo ono što si naučio kroz čitanje bajki.Odrastanjem sam otkrila i njihovu dekonstrukciju, pa sam se prvo zaljubila u seriju Deseto kraljevstvo, a onda i u Once Upon a Time. Bajke — to su okrutne fabule, ali i zlata vrijedne lekcije. Srećom po nas, opsesivne čitaoce, postoje romani koji su svojevrsne bajke. O njima do sljedećeg bajkanja. Bajke su moj krvotok — okrutne fabule u kojima pronalazim čarobnu prašinu života, onu koja nas uči da vjerujemo i trajemo. Preporuka za čitanje https://www.google.me/books/edition/Shadow_and_Evil_in_Fairy_Tales/Skq6DgAAQBAJ?hl=en
Letilica profesora Bistrouma: između bajke i naučne fantastike
Roman Letilica profesora Bistrouma Čeda Vukovića jedinstven je spoj bajke i naučne fantastike. Kroz potragu dječaka Željka i njegovih drugova, knjiga uvodi djecu u svijet junaka, iskušenja i pomagača, ali umjesto čarolije nudi rješenja u znanju i tehnologiji. Magični predmeti postaju pilule za učenje i letilica profesora Bistrouma, a zmaj Nestižeme dobija novu ulogu. Ovaj klasik pokazuje kako bajkoviti obrasci žive i u modernom dobu, učeći mlade čitaoce da je pravo čudo u znanju i mašti.
Hari Poter i arhetipi herojske inicijacije – Besplatno preuzmite knjigu
Ako ste ljubitelj književnosti, mitologije i analize književnih arhetipova, onda će vas moj master rad „Arhetipski junak Hari Poter“ sigurno zanimati. Ovaj rad istražuje kako J.K. Rouling koristi univerzalne mitološke obrasce i magične prostore kako bi izgradila narativni svijet koji je osvojio čitaoce širom svijeta. Šta možete saznati iz rada? U fokusu rada je analiza lika Harija Potera kroz prizmu arhetipskog junaka, kao i simbolika prostora koji se pojavljuju u serijalu. Proučavam ključne mitološke i književne obrasce koji oblikuju Harijev put – od napuštanja običnog, normalskog svijeta do suočavanja sa smrću i ponovnog rođenja. Jedan od upečatljivih delova rada bavi se scenom iz sedme knjige: „Над Харија се током тих дугих минута полако надносила свијест о ономе што ће услиједити, попут снијега који меко пада. – Морам да се вратим, зар не? – То зависи од тебе. – Имам избор? – О да. Дамблдор му се насмијеши. – Ми смо на станици Кинг крос, кажеш? Мислим да ћеш, уколико одлучиш да се не вратиш, бити у стању да се… рецимо укрцаш у воз. – А гдје би ме он одвезао? – Даље. Просто одговори Дамблдор.“ Ovaj segment pokazuje kako se u serijalu obrađuju teme smrti, izbora i prelaska u novi svet, što je ključna karakteristika arhetipskog junaka. Magični prostori – više od same scenografije Prostor u knjigama o Hariju Poteru nije samo dekor, već igra ključnu ulogu u razvoju likova i radnje. Od Velike dvorane u Hogvortsu do Nokturn aleje i Odsijeka za misterije, svaki prostor nosi svoju simboliku i doprinosi celokupnoj mitološkoj strukturi priče. Kao što kaže Set Godin: „Људској природи је потребна мапа. Ако си довољно храбар да нацрташ једну, људи ће је пратити.“ Ovaj citat savršeno oslikava značaj magičnih prostora u narativu – oni nisu samo mesta, već putokazi ka junakovom razvoju i iskušenjima kroz koja prolazi. Vajnskot fantastika – skriveni svetovi iza zidova Jedan od ključnih elemenata koji doprinosi magiji i tajnovitosti serijala o Hariju Poteru jeste vajnskot fantastika – podžanr fantastike u kojem se magični svijet krije iza svakodnevne realnosti. Ovaj koncept, prisutan u djelima kao što su „Alisa u zemlji čuda“ ili „Narnijske hronike“, temelji se na ideji da se običan svijet i čudesni univerzumi prepliću, ali samo odabrani mogu da ih vide ili pristupe. U serijalu o Hariju Poteru, Hogvorts nije odvojen svet, već skrivena realnost unutar poznatog okruženja. Stanica Devet i tri četvrt, Dijagon aleja, pa čak i prolaz u Zabranjeni odeljak u biblioteci, svi predstavljaju mjesta prelaska – tačke gdje obični svijet ustupa mesto magiji. Ovaj motiv nije samo narativni alat već i odraz dubljih mitoloških i psihoanalitičkih koncepata – prostora u kojem se kriju znanje, moć i opasnosti. U mom radu detaljno istražujem kako Rouling koristi vajnskot fantastiku da bi prikazala junakov razvoj i njegovu potragu za istinom. Ovakav pristup ne samo da doprinosi atmosferi misterije već i podstiče čitaoce da razmišljaju o granicama između mogućeg i nemogućeg u sopstvenom svijetu. Preuzmite rad besplatno Rad je sada dostupan za besplatno preuzimanje! Ako vas zanima književna analiza, mitološki motivi ili želite dublje da istražite kako su kreirani univerzumi magije Harija Potera, pozivam vas da pročitate ovaj dokument.
Da li su bajke i dalje važne?
Volim reći da su bajke krvotok čovječanstva i tekstovi okrutne fabule. Čitam ih, pišem i sanjam bajke, i kako je juče bio međunarodni dan čitanja bajki, podstaklo me je da se kratko osvrnem na pitanje zašto su bajke I dalje važne. Bajke su nastale kao živa, promjenjiva forma narodne književnosti, razvijale su se kroz usmenu tradiciju, bile su prilagođavane društvenim vrijednostima kroz istoriju, a danas i dalje evoluiraju kroz različite medije i reinterpretacije. Sve to su posebne teme, mene posebno zanima kako su se prilagođavale kroz društvene vrijednosti (vakcinacija bajki hrišćanstvom) i kako su postajale i naravno, kakva im je sudbina!!! Jack Zipes, jedan od najpoznatijih bajkologa i germanista u svojim djelima naglašava da su bajke i dalje važne iz nekoliko ključnih razloga: 1. Bajke su sredstvo za razumijevanje društva i kulture Zipes ističe da bajke odražavaju i oblikuju vrijednosti, moralne norme i društvena uvjerenja. One nisu samo zabava, već i način na koji društvo prenosi svoja uvjerenja kroz generacije. Sjetimo se samo bajki braće Grim. 2. Bajke pomažu djeci da se nose s izazovima života Odveć je poznata ona rečenica koja se pripisuje Gejmenu a zapravo pripada Čestertonu da su: ,,Bajke su više nego istinite; ne zbog toga što nam govore da zmajevi postoje, već zato što nam govore o tome da mogu biti pobeđeni“ . Bajke često prikazuju junake koji prolaze kroz teške prepreke, ali na kraju pobjeđuju. Ove priče pomažu djeci da razumiju koncept borbe, otpornosti i nade, što im može pomoći da se nose sa vlastitim strahovima i problemima. 3. Bajke podstiču maštu i kreativnost Zipes vjeruje da bajke igraju ključnu ulogu u razvoju dječje mašte, jer ih izlažu fantastičnim svjetovima, magičnim bićima i neobičnim situacijama, što ih podstiče na razmišljanje izvan okvira. A razmišljanje izvan kutije vodi otkrićima koja su ovom svijetu potrebna. No, po učenju Marije Montesori djecu “ne treba izlagati bajkama” prije treće godine života. 4. Bajke su alat za društvenu kritiku U komunističke Jugoslaviji bajke nisu bile rado viđene na policama. Razloga za to je mnogo, počev od toga da su viđene kao reakciona i buržoarska loteratura, preko pitanja heroizma koji je mogao biti štetan po omladinu, do toga da je postojala sumnja u tuđi uticaj. Ukratko, bajka je njegovala sve ono što režimu nije odgovaralo. U knjigama poput Breaking the Magic Spell i Why Fairy Tales Stick, Zipes objašnjava kako bajke često sadrže skrivenu društvenu kritiku. Savremeni pisci i filmski stvaratelji ih koriste kako bi progovorili o savremenim temama, od feminizma do socijalne pravde. 5. Bajke se mijenjaju i evoluiraju, ali ostaju relevantne (MOJA OMILJEMA TEMA) Zipes tvrdi da bajke opstaju jer se stalno prilagođavaju novim vremenima. Svaka generacija ih interpretira na svoj način – od originalnih narodnih verzija, preko klasičnih književnih adaptacija, do savremenih reinterpretacija u filmovima i knjigama. Ovom temom sam se opširnije bavila kroz svoj magistarski rad I pitanje mimeme. 6. Bajke imaju moć da inspirišu promjene Prema Zipesu, bajke nisu samo pasivna zabava – one mogu inspirisati ljude da preispitaju stvarnost i bore se za bolji svijet. Priče o hrabrim junacima i junakinjama podstiču ideju da pojedinac može pobijediti nepravdu. Zato su bajke i dalje važne – one su više od priča za laku noć, one su alat za razumijevanje svijeta, učenje, maštanje i kritičko promišljanje. Samo se sjetite kako ste se osjecali nakon čitanja bilo koje bajke? Uglavnom bajke su više i mnogo više od onoga što mislite. Opasni tekstovi koji će vas navesti da mislite svojom glavom i budete izvan kutije. Ako na tom putu sretnete nekog zmaja, razmislite šta ćete. Mog sina učim da se zmajevi ne moraju ubiti.