Mračne tajne srpskih bajki: Kanibalizam, nekromantija i „ni-ni“ prostori
U duhu onoga što me poslednjih meseci najviše zaokuplja — a to je masovna histerija oko „neprikladnih“ priča za decu — stiže novi tekst posvećen bajkama. I to ne bilo kakvim, već onima koje je Vuk Karadžić sakupio, ali ih nije objavio jer su bile previše surove za tadašnju publiku. Zahvaljujući Veselinu Čajkanoviću, te bajke iz Vukove zaostavštine (i nekim drugim) konačno su ugledale svetlost dana u antologiji Čudotvorni prsten. Kada sam prvi put čitala taj izbor, bila sam fascinirana i oduševljena. Znala sam da naš narod ne može imati samo „uglađene i konzervativne“ bajke — prave, sirove, čekale su negde u mraku. Čitajući Kum ribu (koju posebno volim), naišla sam na priče koje savršeno ilustruju moju omiljenu definiciju: bajke su tekstovi okrutnih fabula. Ako ste mislili da su bajke nežne priče za laku noć, namenjene uspavljivanju dece i stvaranju ružičastih iluzija o svijetu — vreme je da se probudite. Bajke su izvorno sve samo ne to. One su algoritmi za preživljavanje koje su naši preci prenosili s uma na um (kao kulturne viruse, odnosno mimeme), kako bi objasnili apsurd i surovost sveta u kojem su živeli. Pre nego što su prošle kroz proces „hrišćanske i građanske vakcinacije“ braće Grim, a kasnije i korporativne diznifikacije, bajke su bile surove, paganske i mračne. Nisu skrivale zlo — davale su ljudima alate da se s njim suoče. Ako želimo da vidimo pravo lice bajke, dovoljno je da zavirimo u naše dvorište. Tu nema staklenih cipelica ni raspevanih ptičica. Tu vas čekaju kanibalizam, skrnavljenje grobova i bića iz podzemlja — čist htonski svijet. Ulazak u ni-ni prostor: Slučaj bajke Kum riba Da bi se prava transformacija u bajci dogodila, junak mora da izađe iz svog bezbjednog svijeta i zakorači u „ni-ni prostor koji predstavlja marginalnu, liminalnu zonu u kojoj se ukidaju društvena pravila i gdje granice između živih i mrtvih postaju porozne. Ovom temom sam se bavila proučavajući našu specifičnu bajku Kum riba. Ova bajka direktno prikazuje taj ničiji prostor gdje slobodno šetaju i demonske i božje sile (shvatate kako je određena sila prisutna). Kroz nju se prelama sukob paganizma i hrišćanstva. Kada se u priči rađa vjedogonja odnosno zduhač u zavsinosti koji ste dio govrnog područja (dijete sa natprirodnim moćima), ono inicijalno pripada htonskom, podzemnom svijetu, a ne socijalnom ili patrijarhalnom poretku. Voda u ovoj priči ima snažno magijsko dejstvo, a kontaktna magija se ostvaruje preko dragog kamena koji „kum riba donosi sa sobom. Ovdje vidimo koliko je narodni pripovjedač bio svjestan da se najveće životne drame – rođenje, preživljavanje i smrt – odvijaju na tankoj granici svetova. Ali, dok Kum riba predstavlja suptilan sudar religija, druge priče iz Čajkanovićeve antologije donose čist, nepatvoren horor koji bi današnje cenzore dečje književnosti doveo do očaja. Kanibalizam i „Ko koga jede? Kako ističe teoretičarka Marija Tatar, izvorna bajka je opsjednuta motivom hrane i pitanjem ko će biti pojeden. Najbolji primjer za to je naša čuvena bajka Baš-Čelik (koja se zapravo može tumačiti kroz mnogo nivoa, i da se nikada ne umorimo od bogatog teksta). Kada najmlađi carević traži vatru u mračnoj šumi, on ulazi u pećinu u kojoj zatiče prizor od kojeg se ledi krv u žilama: devet divova je na ražanj nataklo dva čovjeka i peku ih uz vatru, dok pored njih ključa veliki kazan (oranija) „pun isječenijeh ljudi. Da bi preživio, junak mora da sejdi sa njima i pretvara se da i sam jede ljudsko meso! Ovo nije maštarija za zabavu; ovo je brutalan prikaz egzistencijalnog straha od gladi i suočavanja sa monstruoznim autoritetima (divovima) u nemilosrdnoj prirodi. Moram ovdje dodati jednu upadicu, starim SLovenima kanibalizam nije bio stran! Kada bi umrla najstarija osoba u selu, njeno tijelo bi kuvali i jeli, nadajući se da će na taj način dosegnuti dugovječnost i zdravlje. Nekromantija i uznemiravanje mrtvih „Vračara joj kaže da ide na groblje, pa da iz nepoznatog groba iskopa glavu, pa da tu glavu i još malo zemlje iz tog istog groba kuva, pa će joj doći momak bilo živ bilo mrtav” Jedna od ključnih funkcija „ni-ni prostora“ jeste odvajanje živih od mrtvih. Naše bajke tu granicu često brutalno krše. U bajci Djevojka i dva mrtvaca, devojka odlazi vračari tražeći način da vrati svog momka. Uputstvo je jezivo: mora da iskopa ljudsku lobanju iz nepoznatog groba, stavi je u lonac zajedno sa grobljanskom zemljom i kuva. Braća Grim i današnji cenzori dečje literature bi se užasnuli. Slično, u priči Božja kazna za ubistvo, čovek koji je ubio pobratima odlazi na njegov grob, lupa nogom po humci i poziva ga da mu bude dever na svadbi. „Nađe grob svog pobratima, lupnu nogom u zemlju na grobu i reče: ‘Ej pobratime, ustaj da mi budeš dever…’ Kad lupnu treći put i pozove ga, zemlja od groba se otvori na dve strane, i pred njim se obrete njegov pobratima u istim onim haljinama u kojima ga ovaj beše ubio” Zemlja se otvara, a mrtvac izlazi u krvavim haljinama u kojima je ubijen. Poruka je jasna: igranje sa granicom između svetova nikada ne prolazi nekažnjeno. Horor na porodičnom ognjištu Ili, moje omiljeno pitanje – zašto roditelji mrze djecu? Marija Tatar s pravom tvrdi da neprijatelj u bajkama nije uvijek tamo negdje u strašnoj šumi, već se pravi horor odvija kod kuće, unutar porodice. Kako tada prije nekoliko stotina godina kada su ove bajke bilježili tako i danas! Pogledajte samo našu bajku Zla svekrva. U njoj svekrva toliko mrzi svoju snahu da, kada ova rodi blizance, ona bebe baca u rijeku u sanduku da se udave, a umesto njih podmeće mačiće kako bi je ponizila i uništila pred mužem . „A kad joj svekrva to vidi, podstavi troje mačadi, a ono troje đece zatvori u jedan sanduk, pak naredi sluzi da ga baci u najbližu rijeku Ili uzmimo samu Pepeljugu u Vukovoj verziji. Priča počinje tako što se majka pretvara u kravu koju porodica na kraju kolje i jede, dok Pepeljuga mora da skupi majčine kosti i da ih zakopa pod kamen kako bi iz njih kasnije dobila magičnu pomoć. Kanibalizam i čedomorstvo unutar porodice
Dobro došli u stvarni svijet bajki – prostor gdje se ukidaju pravila i rađa hrabrost (video)
Iz prave bajke ne možemo izaći isti kakvi smo u nju ušli. Živjele bajke, tekstovi okrutne fabule! Znam da ste odrasli vjerujući da su bajke nježne priče za uspavljivanje i laku noć. Međutim, istina je mnogo dublja i mračnija. Sama riječ „bajka” potiče od reči „bajati”, što ne znači samo izgovarati magijske riječi, već i „tiho šaputati sa mrtvima”. Izvorne bajke nisu nastale u dječjim sobama; one su svojevrsni algoritmi za preživljavanje (mimeme) koje su ljudi vjekovima prenosili od uma do uma kako bi objasnili svijet, izrazili svoje borbe i utopijske nade. One su izvorno tekstovi okrutne fabule, subverzivni narativi potlačenih koji nam daju aparaturu da se borimo protiv sistema. Vjekovima unazad, ove moćne priče prolazile su kroz proces „hrišćanske, ideološke i političke vakcinacije”. Cenzurisane su i kasapljene kako bi postale priručnici za prevaspitavanje društva i stvaranje poslušnih građana. Tu destrukciju do vrhunca je dovela industrija zabave, sprovodeći kapitalističku „diznifikaciju” – oduzevši ženama moć djelovanja, pretvarajući nekada aktivne heroine u pasivne lutke koje stoje na litici i čekaju spas princa. Danas, u eri „Cancel kulture”, svjedoci smo trenda gdje se djeca tretiraju kao krhki sunđeri, a klasična književnost se zbog moderne političke korektnosti šalje na giljotinu. Sklanjanjem surovosti i mraka iz književnosti, mi djeci zapravo stavljamo „ružičaste naočare sa duplim dnom” i šaljemo ih potpuno nespremne u stvarni svijet. Djeci je susret sa mrakom neophodan! Ja ne pišem bajke da bih djeci rekla da zmajevi postoje, već da bih ih naučila da zmajevi mogu biti pobijeđeni. Bajka djetetu ne skriva zlo, već mu daje alat, vjeru, hrabrost i snagu da se sjutra izbori sa njim. Iz ovog mog akademskog i ljudskog bunta nastao je i moj roman Čuvari groblja. Uprkos dobronamjernim savjetima da se izbjegne „mračan” naslov, ostala sam vjerna ideji da djecu, koja su po prirodi egocentrična, upravo susret sa ovim temama uči empatiji i sagledavanju perspektive Drugoga. Kroz moje knjige, predavanja i tekstove, pozivam vas da zakoračite u „ni-ni” prostor – liminalnu, marginalnu zonu van društvenih pravila gdje se jedino i može doživjeti istinska transformacija i suočavanje sa arhetipima. Iz prave bajke ne možemo izaći isti kakvi smo u nju ušli. Živjele bajke, tekstovi okrutne fabule!
Knjiga koja je izašla iz korica: Kako su kroz radionicu „Čuvari tajne” oživeli priču
Kažu da knjiga pripada autoru dok je piše, a čitaocu čim je otvori. Juče sam imala privilegiju da vidim kako moji “Čuvari groblja” postaju deo dečjih svetova na još jednoj fantastičnoj radionici. Ovo nije bila samo priča o romanu – ovo je bila priča o transformaciji i novim uglovima posmatranja. Snaga ženskog glasa i Dan žena Povodom Dana žena, sa decom je otvorena jedna važna temtema: kako su kroz istoriju književnosti mnoge priče bile ispričane isključivo iz muške perspektive. Razgovarali su o tome kako novi, drugačiji glasovi donose sveže uglove gledanja, baš kao što to čini naš junak Vihor. Prizvali su u pomoć velike umove – od Meri Šeli i Virdžinije Vulf, preko kraljice misterije Agate Kristi, pa sve do naših heroina Desanke Maksimović i Grozdane Olujić. Deca su učila da književnost nije statična, već da se stalno menja onako kako se menjaju oni koji je pišu. Šta su stvarali na radionici „Čuvari priča“? Zlatna nit i sertifikati Gledati decu kako od početne tišine stižu do žustre debate o mitskim bićima i životnoj ravnoteži, podsetnik je zašto pišem. Uz njih vjerujem da su svi naučili da je zlatna nit kojom su stvarali zapravo trag koji empatija ostavlja u svima nama. Na kraju radionice, učenici su zasluženo poneli sertifikat „Čuvar priča“. Jer, dok čuvamo priče, mi zapravo gradimo ljude koji će sutra čuvati ovaj svet. Hvala deci na iskrenosti i brendu Knjigram koji moju viziju oživljava na najlepši način. Mi ne čitamo samo da bismo znali, čitamo da bismo postali bolji ljudi. Uz čitanje bih dodala i slušanje…
Čuvari groblja – radionica koja je oživela priču: Zašto Knjigram izvodi knjige „u šetnju” među decu?
U Knjigramu vjeruju da knjiga nije samo skup slova na papiru, već živo BIĆE (ono slatko, najslađe) koji raste onoliko koliko mu mi dozvolimo da nas dotakne. Zato sa željela da pokažem djeci uz pomoć Danijele da knjiga može da se živi, a ne samo čita. Jer, nije li to suština svake knjige? Zašto radionice? Ideja je jednostavna: želim da deca osete miris priče, da uđu u cipele (u ovom slučaju šape) njenih junaka i da kroz igru shvate da su oni ti koji pričama daju boju. Prva takva avantura bila radionica pod nazivom “Čuvari priča” koja je inspirisana romanom “Čuvari groblja”. Kako su oživeli “Čuvari groblja” kroz radionicu “Čuvari priča”? Nisam želela klasičnu analizu dela. Želela sam iskustvo koje je Knjigram sa Danijelom mogao da im pruži: Lekcija od Vihora i Zlatna nit Pas Vihor je, uz dve bezobrazno nevaspitane a opet genijalne crne mačke, naučio decu najvažnijoj stvari: važno je saslušati priču do kraja. U svetu koji žuri, deca su naučila da nas nestrpljenje može odvesti na pogrešan trag. Na kraju, kao zlatni pečat druženja, svako dete je ostavljalo svoj trag zlatnom niti po papiru. Ta nit je simbol svih onih nevidljivih veza koje priče ostavljaju u nama. Jer, dok čuvamo priče, mi zapravo čuvamo sebe od nas samih. Srce kuca, proljeće je tu blizu, pogledajmo pse oko nas… Možda šapuću najlepše priče o tome kako se bore protiv zime da sačuvaju proleće od onih koji su povređeni…
Skica koja je rodila mrak: Prva priča o Tmuši i Tmi
Ovaj tekst nastao je prije nekoliko godina, u onom neobičnom periodu kada su mi se priče same javljale – bez najave, bez plana, kao da su oduvijek postojale u vazduhu, čekajući samo nekoga da ih zapiše. Pripada svijetu ‘Čuvara groblja’, ali stoji i sasvim samostalno – kao mala, mračna bajka o onima koji se rađaju nevidljivi, a ipak nauče da čuvaju. Inspiracija me je pronašla u davnom sjećanju na jednog čovjeka sa sela. Pričali su da je imao dvije crne mačke, tajanstvene i tihe, koje su se zvale Tmuša i Tmina. Ta imena su ostala u meni kao odjek nečeg drevnog, nečeg što pripada sjenkama. U mojoj priči, Tmuša i Tma postale su mačke sa ivice: bića zarobljena između dvorišta i groblja, između svjetla i tame, između života i pamćenja. Njihova sudbina govori o napuštanju, ali i o onoj čudnoj, tihoj odgovornosti koju ne biramo sami, već je naslijedimo kao dug prema onome što ostavljamo za sobom. Ovo je jedan od onih tekstova koje nisam tražila, ali su me strpljivo čekali da ih ponovo pronađem i pustim u svijet. Moje najdraže spletkarke, gospođe crne mačke! Tmuša i Tma: život prije Čuvara groblja Životi mačaka nešto su najekstravagantnije što se nekom biću može dogoditi da upozna. Zamislite: rodite se kao mačka i živite tim, naizgled dosadnim i monotonim životom koji se drži preciznog plana i programa. A to je: spavanje, lov ili, eventualno, čekanje da neko donese hranu; opet spavanje, malo igre, malo hrane — i tako u krug. No, to su one srećne mačke koje su se rodile pod tom blještavom mačijom zvijezdom. A one druge, manje srećne mačke, koje se nisu rodile u nekom toplom i sigurnom dvorištu… eh, to je već posebna priča. I upravo ona je posvećena junacima ove priče. Tmuša i Tma dva su crna mačeta. Žive na obližnjem groblju. Kriju se ispod klupa dok starije žene sjede i gledaju u daljinu. Kada je više ljudi, i kada je opasnost veća, veoma brzo se ispenju na obližnji bor i sa visoke grane posmatraju povorke crno odjevenih ljudi. Hrane na groblju ima u izobilju. Šumskih miševa, crkvenih miševa, običnih miševa — na svakom ćošku. Nisu problem ni gušteri; njihovi repovi izuzetno su ukusni. A tek ptice, kada je sezona ptica: vrabac, lasta, svraka — ako se uspije uhvatiti. Samo ne puževi, iako ih ima najviše. Puževi, zajedno sa crvima, oni su ti koji crtaju staze za izgubljene duše, a Tmuša i Tma nikako ne žele da duše lutaju unaokolo bez cilja. Jer oni znaju šta znači biti izgubljen i lutati. Vratimo se nekoliko mjeseci unazad. U obližnjem seoskom gazdinstvu jedna obična šarena mačka, iskusna lovkinja, u izbi je omacila dva mačeta. Međutim, kada je domaćin ušao i shvatio da se njihova miljenica omacila, bio je začuđen — šarenih mačića nije bilo. Čuo se mjauk, ali sve je ostalo na tome. Tek kada je bolje pogledao, imao je šta da vidi: dva crna mačeta, crna poput tmine i crna poput tmuše. Zapanjen, jer u selu nije bilo crnih mačaka, sjeo je na prag izbe i uhvatio se za glavu. „Mačka mi je omacila Tmušu i Tmu“, promrmljao je. Ne časeći časa, uzeo je vreću i svojim drhtavim rukama dohvatio tek rođene mačiće i ubacio ih u džak. Da li ih je majka pogledala? Nije. Ostala je tu gdje je i bila, nezainteresovano gledajući u desni ćošak, svjesna da to nisu ni prvi ni posljednji mačići koje će odnijeti od nje. To je, bar, znala oduvijek. Mrak se počeo spuštati sve brže i brže, kao da sluti da mora prigrliti svoja dva mala mačeta. „Tmuša i Tma“, ciktao je domaćin. Idući putem, razmišljajući o tome da je rijeka daleko i da će uskoro oluja, krajičkom oka ugledao je crkveno groblje — utonulo u mrak, mirno i tiho, spremno da prigrli ova mačeta. Ne razmišljajući i bez osvrtanja, džak je bacio u dvorište. Jedan potmuli prasak označio je da je džak pao na mermer, ali mačići se nijesu čuli. Sva djeca trebaju svoju majku. Pa čak i ovi mačići koji su svojim tek rođenim tijelima dotakli mermer obližnjeg groblja. Hladnoća koja se širila obuzimala je male drekavce, ne dozvoljavajući im da se odvoje jedno od drugog. A kako bi i mogli? U džaku, gotovo bez vazduha, uprkos hladnoći koja je stezala, držali su se jedno uz drugo. Sve dok se, sasvim nenadano, nijesu odvojili od tla. Žuta prilika, sakrivena od tame u kojoj su se nalazili, progovori: „Svake sezone novi džak za mene.“ I nesta. Mali rječnik velikih pojmova IzbaPomoćna seoska prostorija, najčešće od kamena ili drveta, u kojoj se čuva hrana, alat ili stoka; često hladna i skrajnuta, mjesto koje pamti više nego što pokazuje. Omaciti seReći za mačku kada se okoti, odnosno donese na svijet mačiće. Mačija zvijezdaNarodni, poetski izraz za sreću s kojom se neko rodi; vjerovanje da svaka mačka ima svoju zvijezdu pod kojom joj je zapisan život. PovorkaSkup ljudi koji se kreće zajedno, najčešće u tišini i s određenim povodom; u priči – pogrebna povorka. DrekavciU narodnim vjerovanjima, drekavci su mitološka bića čiji se prodorni, jezivi krik čuje noću, naročito u blizini grobalja, šuma i raskršća. Često se povezuju sa nemirnim dušama, napuštenom djecom ili bićima koja su ostala „između svjetova“.U ovoj priči riječ se koristi i nježno, kao naziv za tek rođene mačiće, ali sa skrivenim značenjem — jer i oni, poput mitoloških drekavaca, dolaze na svijet na granici tame, napuštanja i tišine. TminaGusta, duboka tama; više od običnog mraka, često vezana za osjećaj nepoznatog ili straha. TmušaRiječ izvedena iz tame; označava ono što je skriveno, nejasno ili obavijeno sjenom. U priči – i ime. MermerKamen od kojeg se često prave nadgrobne ploče; hladan, tvrd, ali trajan materijal koji pamti. PrilikaBiće ili pojava nejasnog oblika; često se koristi za natprirodna, prolazna ili neimenovana bića. GazdinstvoSeosko domaćinstvo; imanje na kojem se živi i radi, sa stokom, pomoćnim objektima i porodicom.
Ko razmišlja o čuvarima groblja?
Odavno nisam pisala o mojim Čuvarima, i ne zbog toga što nemam šta reći, već jer jednostavno život nas gura da nemamo vremena. Kradem trenutke mog odmora da bih napisala još koji red neke tamo knjige, pričitala još koju stranicu knjige koja mi je važna, popila bar jednu kafu koja je makar mlaka…. I tako, dan po dan, nakupi se toga. A praznici prošli, vatrometi, koji su bubnjali do neslućenih visina, petarde koje su odzvanjale ulicama kao da je ratno stanje, a te petarde, gle čuda, zabranjene. Voljela bih živjeti u zemlji koja ima hologramske vatromete, ni jedan pas ne bi se uplašio. Ali, nije to glavna tema ovoga pitanja… Dok svijet oko mene juri ja sjedim sa svojim mislima i pitam se nešto sasvim drugo:ko, zaista, razmišlja o čuvarima groblja?O onim psima koji noć provode budni, koji čekaju da se negdje sklone od hladnoće, koji ostaju i kada svi drugi odu? Priznajem, to nije tema za laganu jutarnju kafu.Naročito ne za nedjelju, kad smo još bunovni i željni brzog, površnog mira.Ali baš tu počinje zabluda. Mnogi misle da je pisanje o onome što ostaje iza nas mračno.„I još knjiga za djecu?“ – pitaju se, sa blagim nepovjerenjem.Kao da su djeca krhka, a istina opasna. A istina je, zapravo, sasvim drugačija. Razmišljanje o čuvarima groblja nije opsesija smrću.To je duboka, tiha ljubav prema životu. Zašto je ovo priča za djecu?Zato što su djeca često mudrija nego što mislimo.Ona se ne plaše istine – ona traže smisao.Traže magiju tamo gdje smo mi odrasli podigli zidove. Moja priča vraća upravo to:zaboravljeni osjećaj pripadanja. Mitologija koja nas gradi. Priče o Babi Marti nisu samo legende o vremenu – one govore o ćudljivosti prirode, o ciklusima, o strpljenju i poštovanju. To su bajke koje su nam pričali djedovi i bake, negdje na ivici sna i stvarnosti, učeći nas ko smo i odakle dolazimo. A to je nešto što se nikad ne zaboravlja. Vjernost koja prevazilazi svjetove.Pas u Čuvarima groblja nije simbol tuge, već zaštite. On je čuvar sjećanja, saputnik koji ostaje i kada se svjetla ugase. Kroz njega djeca uče empatiju, hrabrost i bezuslovnu ljubav – onu koja ne traži nagradu. Pa ko, onda, zaista razmišlja o čuvarima groblja? Oni koji se ne plaše tišine.Oni koji znaju da svaka priča ima kraj, ali i da joj baš taj kraj daje težinu i smisao.Oni koji umiju da vide dubinu tamo gdje drugi vide samo tamu. Ovo su priče za djecu koja tek uče da svijet nije samo šarenilo sa ekrana, već i topla zemlja iz koje niču legende.I za roditelje koji žele da njihova djeca rastu sa korijenima, a ne samo sa površnim slikama. Moja tišina je moj izbor.A moj izbor kao autora je da čuvam priče koje drugi, iz straha ili žurbe, zaobiđu.
Tajna iza stvaranja „Čuvara groblja“ – kako nastaje priča koja nam je svima potrebna
Kada neko prvi put čuje naslov Čuvari groblja, obično se nasmiješi ili pomisli: „Mračno, zar ne?“Da, priča jeste mračna, ali tama ovdje nije cilj. Ona je sredstvo. Most. Ulaz u prostor gdje djeca uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da se od njega oslobode. Bajke su istinite ne zato što nas uče da zmajevi postoje, već zato što nas uče da se zmajevi mogu pobijediti. Postoji jedna stvar koju gotovo niko ne zna o nastanku ove knjige.Nije u zvončićima koji su treskali, ni u psima koji su šetali među nadgrobnim spomenicima, niti u hladnoći tih jutara kada sam zapisivala prve scene.Ono što je stvarno oblikovalo knjigu bio je dijalog između autorskog i uredničkog instinkta. sjenke nisu nužno opasne, već mjesto gdje se rađaju pitanja, znatiželja i hrabrost. Kada se autorski instinkt sretne s uredničkim glasom Svaka priča nosi svoj vlastiti tempo i ritam.Kod Čuvara groblja sam stalno balansirala između instinkta autora — koji želi pričati, voditi čitaoca kroz magiju, istraživati sjenke — i instinkta urednika — koji pazi na strukturu, ritam, jasnoću i sigurnost mladog čitaoca. Nekad bi scena izgledala savršeno u mojoj glavi, ali urednički glas bi rekao:„Ne, ovo je previše zastrašujuće. Probaj ovako…“ A nije da se nisam lomila oko Babe Marte da bude strašnija…I tako bi scena prolazila kroz nekoliko verzija: ponekad mračnija, ponekad svjetlija, sve dok ne pronađe taj balans između napetosti i topline. U svijetu Čuvara groblja, svaka sjenka ima svoju priču, a svaka priča ima svoju lekciju — ne onu koju odrasli nameću, već onu koju djeca sama otkrivaju. Taj balans je ključ. Djeca mogu podnijeti mračnu priču — ali samo ako vide svjetlost, ako osjećaju toplinu i prisutnost saputnika koji im pokazuje da nisu sami. Likovi: fragmenti stvarnog života Svaki lik u knjizi nosi dijelove stvarnog svijeta: fragmente straha, radoznalosti, hrabrosti i nesigurnosti. Neki likovi su inspirisani djecom koju sam posmatrala: kako hodaju školskim dvorištem, kako šapću tajne, kako se smiju i plaše u isto vrijeme. A neki su jednostavno onakvi kakve sam ih znala: psi koji su me pratili i družili se sa mnom.Znate, oni napušteni ali i oni vlasnički. Jedna od scena koja je prošla najviše revizija je scena sa sjenom i Zlatnim nitima koja prati glavnog junaka kroz groblje dok treba da se “suoči” sa babom Martom.Djeca osjete misteriju, ali ne i opasnost.U tom trenutku likovi psi prestaju biti samo fikcija, a postaju vodiči kroz emocije koje djeca svakodnevno doživljavaju. Postaju vodiči nas samih kroz priče koje nas oblikuju. Pisanje kao otkrivanje Pisanje Čuvara groblja bilo je istraživanje.Svaka rečenica, svaki opis, svaki dijalog testirani su kroz prizmu: „Da li dijete ovo može razumjeti? Da li ga ovo plaši ili intrigira? Da li izaziva radoznalost i osjećaj hrabrosti?“ Nije dovoljno samo smisliti radnju. Mora postojati ritam koji diše, prostor za maštu i likovi koji su saputnici, a ne predavači!Mračne priče za djecu ne ih uče da se boje. One ih uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da pronađu svjetlost u njemu. Lansiranje i reakcije Kada knjiga napokon dođe do ruku čitalaca, svaki pogled, komentar ili pitanje od djece ili roditelja potvrđuje jedan osjećaj: sve što smo pažljivo gradili, balansirali i oblikovali ima smisla.Djeca su najiskreniji kritičari. Ako ih zanima, ako im se dopada, ako im daje snagu i radoznalost — tada znaš da je proces bio ispravan. Čuvari groblja nisu nastali da uplaše. Nastali su da pripreme.Pripreme djecu za svijet u kojem se susreću sa strahom, ali i sa ljepotom, radoznalošću i hrabrošću. Sretanje jednog svijeta koji je tu oko nas… Poruka za autore i čitaoce Ako postoji tajna iza stvaranja Čuvara groblja, ona nije u sjenama, psima ili hladnim jutarnjim satima. Nije to toliko ni tajna o Babi Marti, uostalom, vještičiji sat sve otkriva.Tajna je u iskrenosti prema priči, u slušanju djeteta u sebi!U vjerovanju da svaka priča, koliko god mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna. Knjige poput Čuvara groblja pokazuju nam da djeca ne traže da budu zaštićena od tame.Oni traže da im se pruži ruka kroz tu tamu.Da im se pokaže kako da se suoče s onim što ih plaši.I, konačno, kako da pronađu vlastitu snagu u pričama koje čitaju. Ako postoji tajna iza stvaranja ove knjige, ona nije u sjenama, psima ili hladnom jutru.Tajna je u iskrenosti.U slušanju djeteta u sebi…U vjerovanju da svaka priča, ma koliko mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna. …Jer moj omiljeni bajkolog Džek Zajps rekao je (parafraziram) književnost za djecu je, u suštini, odraz autora koji piše djetetu u sebi, iz svijeta koji je nekada bio njegov vlastiti… Upravo zato su „Čuvari groblja“ važni za djecu: kroz Vihora uče što je hrabrost i to onu iskonsku, tihu, koja se rađa kad nemaš izbora osim da kreneš naprijed. Kroz Groma otkrivaju dosljednost, snagu da ostaneš vjeran sebi čak i kad se sve oko tebe mijenja. Uz Kuju Žuju uče požrtvovanost, toplu i nenametljivu, kakva postoji samo kod onih koji vole bez očekivanja. A sa Babom Martom otkrivaju bezgraničnu ljubav, onu koja grije čak i kad priča vodi kroz mračne šume i crveno nebo. Svaki od ovih likova postaje mali vodič i podsjetnik da se najvažnije životne vrijednosti ne predaju dječjoj ruci kroz hladne paragrafe i lekcije, već kroz priče koje ih djeca žive zajedno sa junacima.
📖 Priče iz djetinjstva za laku noć: Baba, uroci i bijeli luk 🧄✨
Ponekad nas noć i neka uspavanka iznenade sjećanjima koja nas nasmiju i vrate u toplinu prošlih vremena. Jedan od tih trenutaka izronio mi je iz sjećanja baš iz onih formativnih godina koje sam provela sa djedom i babom na selu. Bio je to dan kada sam, skrivajući se ispod stola dok su gosti bili tu iz džepa izvukla čen bijelog luka. Baba ga je tu “strateški” smjestila da me čuva od uroka. Naravno, nisam mogla odoljeti da ne pokažem svoje “blago”! Izašla sam ispod stola, prekinula razgovor i ponosno rekla: “Vidite šta ja imam!” Reakcije? Goste ne pamtim kako su reagovali, ali baba… Baba je nakon toga zaključila da moramo preći na viši nivo zaštite. Od tog dana, bijeli luk nije bio samo u mom džepu – šiven je u garderobu! 🪡🧄 Bijelim lukom me posebno čuvala od Babe Marte …. Možda je i bijeli luk dio razloga što me danas ni uroci, ni prepreke ne cimaju previše. A vi, imate li neku priču iz djetinjstva koja vas nasmije svaki put kad je se sjetite? I najvažnije, kako su vas čuvali od vještica i uroka?
10 razloga zašto bi djeca (i odrasli) trebalo da pročitaju Čuvare Groblja
Čuvari groblja – bajka koja miriše na tajne, zvončiće i pseće šape Nisam ovu knjigu napisala planski, nego me pronašla. Još 2018. probudio me zvuk zvončića u četiri ujutru, u tišini jedne hladne noći. Izašla sam napolje i vidjela psa kako trči ulicom, dok su se komšijski psi tresli od zime. Taj prizor ostao je u meni kao rana, ali i kao iskra. Te noći sam prvi put počela da pišem Čuvare groblja. Pisanje nije išlo brzo – naprotiv, godinama sam nosila priču u sebi, kao kamen koji moraš da okreneš sa svih strana da bi otkrio šta se pod njim krije. Nisam imala njemačkog ovčara, a oduvijek sam ga sanjala – i eto, u priči se pojavio, baš onakav kakvog sam zamišljala. Nisam znala gdje će me odvesti Baba Marta, niti zašto baš groblje, ali sam osjećala da to mjesto, koliko god mračno bilo, krije priče o hrabrosti i ljubavi. Za mene je Čuvari groblja priča o svima nama koji smo se ikada osjećali odbačeno, izgubljeno ili zaboravljeno – i o tome kako i takvi možemo postati heroji. Psi u knjizi su napušteni, ali nisu sami: oni pronalaze snagu u prijateljstvu, u odanosti i u tome što se bore za nešto veće od sebe. Zato vjerujem da ovu knjigu vrijedi pročitati – jer nije samo bajka o psima i mitovima. Ona je i podsjetnik da dobrota postoji, da empatija mijenja svijet i da je mašta naš najveći saveznik. Ako vas Čuvari groblja povedu makar jednim korakom u Grobljansku ulicu 13, možda ćete, kao i ja, otkriti da vrata mašte nikada nisu zatvorena – samo čekaju da ih neko otvori. A sada, deset razloga zašto pročitati Čuvare groblja! Junaci su napušteni psi – simboli hrabrosti i odanosti!U ovoj priči oni nisu samo lutalice koje društvo zaboravlja – oni su heroji, stražari i oni koji hrabro stoje tamo gdje niko drugi ne smije. Kroz njihove oči gledamo svijet prepun hladnih noći, ali i svitanja ispunjenih nadom. To su psi koji nas uče da i najzaboravljeniji mogu postati najveći čuvari. Prvi put u književnosti – Baba Marta kao glavni junak!Ona, koja u našoj kulturi donosi proljeće i promjene, ovdje postaje lice tame i izazova. Ali, baš kao i svako biće iz mitova, Baba Marta u ovoj priči nije jednostavna – ona donosi poruku o promjeni, strahu i prihvatanju onoga što je drugačije. I prvi put, ovo slovensko mitološko biće dobija svoju dječju bajku. Priča o prijateljstvu i povjerenjuU srcu knjige nije samo magija, nego ono najvažnije – prijateljstvo. Psi na groblju vjeruju jedni drugima kada niko drugi ne vjeruje u njih. Oni znaju da se u najmračnijem času oslanjaju na šapu prijatelja pored sebe. A u tome se krije univerzalna poruka i za djecu i za odrasle: niko ne može sam. Razvija empatiju prema životinjamaDok čitamo o napuštenim psima koji postaju čuvari, djeca počinju da razumiju koliko je ljubav prema životinjama važna. Svaka stranica podsjeća da toplina, pažnja i briga mogu promijeniti sudbinu jednog bića. A kroz empatiju prema psima, djeca uče empatiju i prema ljudima. Savršena za ljubitelje avantura i misterijaOd prvog trenutka kada pas misteriozno izlazi iz kuće i krene za čovjekom sa zvončićima, pa sve do sudbonosnog susreta sa Babom Martom – radnja ne prestaje da iznenađuje. Svaka stranica krije novi trag, novo pitanje i novu tajnu, a čitaoci imaju osjećaj da sami koračaju Grobljanskom ulicom 13. Bajkovit jezik koji budi maštuOno što ovu knjigu čini posebnom jeste način na koji je napisana. Jezik podsjeća na stare bajke, ali je blizak djeci današnjice. On nosi ritam usmenih predanja, šapat priča koje su se prenosile uz ognjište, i upravo zbog toga čitaoci lako uranjaju u magični svijet Čuvara. Djeca uče o važnosti očuvanja kulture i mitovaKroz ovu bajku, djeca otkrivaju koliko su naši stari znali – i koliko je mitova utkano u našu svakodnevicu. Spoj slovenske mitologije i moderne priče podsjeća nas da su bajke dio našeg identiteta, i da je naša kultura bogata neispričanim čudima. Uči o snazi mašte i važnosti stvaranja sopstvenih univerzumaGroblje u ovoj knjizi nije samo mračno mjesto – ono postaje pozornica na kojoj nastaju najneobičnije avanture. Čitajući, djeca uče da je mašta prostor slobode u kojem svako može stvoriti sopstveni svijet i sopstvenu priču. Savršena za čitanje u krugu porodice uz vatru iz kaminaIako je knjiga napisana za djecu, ona jednako osvaja i odrasle. Nudi priliku da se zajedno čita, razgovara o prijateljstvu, ljubavi, hrabrosti i empatiji. To je knjiga koja podsjeća roditelje na čaroliju bajki, a djecu uvodi u svijet gdje ništa nije nemoguće. Donosi potpuno originalnu i neobičnu priču kakvu još niste čitaliNapušteni psi kao heroji, groblje kao mjesto čuda i Baba Marta kao neobičan protivnik – sve to čini Čuvare groblja jedinstvenim književnim iskustvom. To nije samo roman – to je bajka koja se ne zaboravlja. ✨ Ukratko: Čuvari groblja su priča o svijetu gdje ljubav, mitovi i psi stvaraju magiju – i gdje čak i najmračnije mjesto može postati dom svjetlosti.
Ko su čuvari groblja?
Svaka knjiga ima svoje heroje, a u Čuvarima Groblja, glavni junaci i heroji nisu samo Vihor i Grom – koje sam djelimično predstavila… tu su i napušteni psi sa ulice, koji su našli svoj dom na groblju. Oni su tiha, ali hrabra srca ove priče, psi koje je život ostavio na milost i nemilost hladnim pločnicima, bez skloništa, bez pažnje. Svaki od njih ima svoju priču, punu tuge, ali i neizmjerne snage. Na groblju, gdje svi traže mir, ovi psi su pronašli svoj dom, i postali njegovi čuvari. Napušteni psi na ulicama nisu samo priče, oni su stvarnost. Zima je za njih hladnija, kiše duže, a glad svakodnevna. Dok sam pisala o njima u ovoj knjizi, ne mogu, a da se ne zapitam koliko njih je prošlo neprimijećeno pored svih nas, koliko njih čeka topli dom, makar jedno sklonište od kiše. Svaki taj pas koji se nalazi u priči, pas je koga sam srela nekad na ulici, makar krajičkom oka, tako da ni jedan od njih nije puki proizvod moje imaginacije. Njima sam, samo eto tako uspjela dati u mojoj priči neko ljepše mjesto za život i veću svrhu. Da li ste znali? Njihova hrabrost ne dolazi iz posebnih moći ili mitova – ona dolazi iz stvarnog života, iz borbe za preživljavanje, iz želje da se pronađe neko ko će ih prihvatiti i voljeti. A kud će veća snaga i hraborst od te – od preživljavanja… Ako ih pogledate, oni su zaista takvi: prići će vam, njušnuti vas, maziti se, i nadati se da ćete ih voditi sa sobom. Ako niste primjetili hranu traže rijetko. Traže samo lijepu riječ i zagrlj. Upravo zato su ovi psi toliko posebni – oni nisu samo čuvari groblja, oni su simboli svih napuštenih pasa koji svakodnevno prolaze kroz tišinu i hladnoću ulica. Ova knjiga ne donosi samo avanturu i magiju, već i poruku: napušteni psi nisu problem, već prilika za svakoga od nas da pokažemo dobrotu, ljubav i saosjećanje. Njihova priča u Čuvarima Groblja je podsjetnik da svako biće zaslužuje dom, pažnju i priliku da postane junak, baš kao ovi psi u našoj priči. Možda upravo oni koji danas lutaju ulicama čekaju da postanu nečiji čuvari, prijatelji, ili heroji. 💛 Mada, oni koji žive van kuće već su heroji.