marija nenezic

Ovaj tekst nastao je prije nekoliko godina, u onom neobičnom periodu kada su mi se priče same javljale – bez najave, bez plana, kao da su oduvijek postojale u vazduhu, čekajući samo nekoga da ih zapiše.

Pripada svijetu ‘Čuvara groblja’, ali stoji i sasvim samostalno – kao mala, mračna bajka o onima koji se rađaju nevidljivi, a ipak nauče da čuvaju.

Inspiracija me je pronašla u davnom sjećanju na jednog čovjeka sa sela. Pričali su da je imao dvije crne mačke, tajanstvene i tihe, koje su se zvale Tmuša i Tmina. Ta imena su ostala u meni kao odjek nečeg drevnog, nečeg što pripada sjenkama.

U mojoj priči, Tmuša i Tma postale su mačke sa ivice: bića zarobljena između dvorišta i groblja, između svjetla i tame, između života i pamćenja. Njihova sudbina govori o napuštanju, ali i o onoj čudnoj, tihoj odgovornosti koju ne biramo sami, već je naslijedimo kao dug prema onome što ostavljamo za sobom.

Ovo je jedan od onih tekstova koje nisam tražila, ali su me strpljivo čekali da ih ponovo pronađem i pustim u svijet. Moje najdraže spletkarke, gospođe crne mačke!

Tmuša i Tma: život prije Čuvara groblja

Životi mačaka nešto su najekstravagantnije što se nekom biću može dogoditi da upozna. Zamislite: rodite se kao mačka i živite tim, naizgled dosadnim i monotonim životom koji se drži preciznog plana i programa. A to je: spavanje, lov ili, eventualno, čekanje da neko donese hranu; opet spavanje, malo igre, malo hrane — i tako u krug.

No, to su one srećne mačke koje su se rodile pod tom blještavom mačijom zvijezdom. A one druge, manje srećne mačke, koje se nisu rodile u nekom toplom i sigurnom dvorištu… eh, to je već posebna priča. I upravo ona je posvećena junacima ove priče.

Tmuša i Tma dva su crna mačeta. Žive na obližnjem groblju. Kriju se ispod klupa dok starije žene sjede i gledaju u daljinu. Kada je više ljudi, i kada je opasnost veća, veoma brzo se ispenju na obližnji bor i sa visoke grane posmatraju povorke crno odjevenih ljudi.

Hrane na groblju ima u izobilju. Šumskih miševa, crkvenih miševa, običnih miševa — na svakom ćošku. Nisu problem ni gušteri; njihovi repovi izuzetno su ukusni. A tek ptice, kada je sezona ptica: vrabac, lasta, svraka — ako se uspije uhvatiti. Samo ne puževi, iako ih ima najviše. Puževi, zajedno sa crvima, oni su ti koji crtaju staze za izgubljene duše, a Tmuša i Tma nikako ne žele da duše lutaju unaokolo bez cilja. Jer oni znaju šta znači biti izgubljen i lutati.

Vratimo se nekoliko mjeseci unazad.

U obližnjem seoskom gazdinstvu jedna obična šarena mačka, iskusna lovkinja, u izbi je omacila dva mačeta. Međutim, kada je domaćin ušao i shvatio da se njihova miljenica omacila, bio je začuđen — šarenih mačića nije bilo. Čuo se mjauk, ali sve je ostalo na tome. Tek kada je bolje pogledao, imao je šta da vidi: dva crna mačeta, crna poput tmine i crna poput tmuše.

Zapanjen, jer u selu nije bilo crnih mačaka, sjeo je na prag izbe i uhvatio se za glavu.

„Mačka mi je omacila Tmušu i Tmu“, promrmljao je.

Ne časeći časa, uzeo je vreću i svojim drhtavim rukama dohvatio tek rođene mačiće i ubacio ih u džak. Da li ih je majka pogledala? Nije. Ostala je tu gdje je i bila, nezainteresovano gledajući u desni ćošak, svjesna da to nisu ni prvi ni posljednji mačići koje će odnijeti od nje. To je, bar, znala oduvijek.

Mrak se počeo spuštati sve brže i brže, kao da sluti da mora prigrliti svoja dva mala mačeta.

„Tmuša i Tma“, ciktao je domaćin.

Idući putem, razmišljajući o tome da je rijeka daleko i da će uskoro oluja, krajičkom oka ugledao je crkveno groblje — utonulo u mrak, mirno i tiho, spremno da prigrli ova mačeta. Ne razmišljajući i bez osvrtanja, džak je bacio u dvorište.

Jedan potmuli prasak označio je da je džak pao na mermer, ali mačići se nijesu čuli.

Sva djeca trebaju svoju majku. Pa čak i ovi mačići koji su svojim tek rođenim tijelima dotakli mermer obližnjeg groblja. Hladnoća koja se širila obuzimala je male drekavce, ne dozvoljavajući im da se odvoje jedno od drugog. A kako bi i mogli? U džaku, gotovo bez vazduha, uprkos hladnoći koja je stezala, držali su se jedno uz drugo.

Sve dok se, sasvim nenadano, nijesu odvojili od tla.

Žuta prilika, sakrivena od tame u kojoj su se nalazili, progovori:

„Svake sezone novi džak za mene.“

I nesta.

---

Mali rječnik velikih pojmova

Izba
Pomoćna seoska prostorija, najčešće od kamena ili drveta, u kojoj se čuva hrana, alat ili stoka; često hladna i skrajnuta, mjesto koje pamti više nego što pokazuje.

Omaciti se
Reći za mačku kada se okoti, odnosno donese na svijet mačiće.

Mačija zvijezda
Narodni, poetski izraz za sreću s kojom se neko rodi; vjerovanje da svaka mačka ima svoju zvijezdu pod kojom joj je zapisan život.

Povorka
Skup ljudi koji se kreće zajedno, najčešće u tišini i s određenim povodom; u priči – pogrebna povorka.

Drekavci
U narodnim vjerovanjima, drekavci su mitološka bića čiji se prodorni, jezivi krik čuje noću, naročito u blizini grobalja, šuma i raskršća. Često se povezuju sa nemirnim dušama, napuštenom djecom ili bićima koja su ostala „između svjetova“.
U ovoj priči riječ se koristi i nježno, kao naziv za tek rođene mačiće, ali sa skrivenim značenjem — jer i oni, poput mitoloških drekavaca, dolaze na svijet na granici tame, napuštanja i tišine.

Tmina
Gusta, duboka tama; više od običnog mraka, često vezana za osjećaj nepoznatog ili straha.

Tmuša
Riječ izvedena iz tame; označava ono što je skriveno, nejasno ili obavijeno sjenom. U priči – i ime.

Mermer
Kamen od kojeg se često prave nadgrobne ploče; hladan, tvrd, ali trajan materijal koji pamti.

Prilika
Biće ili pojava nejasnog oblika; često se koristi za natprirodna, prolazna ili neimenovana bića.

Gazdinstvo
Seosko domaćinstvo; imanje na kojem se živi i radi, sa stokom, pomoćnim objektima i porodicom.