Skica koja je rodila mrak: Prva priča o Tmuši i Tmi
Ovaj tekst nastao je prije nekoliko godina, u onom neobičnom periodu kada su mi se priče same javljale – bez najave, bez plana, kao da su oduvijek postojale u vazduhu, čekajući samo nekoga da ih zapiše. Pripada svijetu ‘Čuvara groblja’, ali stoji i sasvim samostalno – kao mala, mračna bajka o onima koji se rađaju nevidljivi, a ipak nauče da čuvaju. Inspiracija me je pronašla u davnom sjećanju na jednog čovjeka sa sela. Pričali su da je imao dvije crne mačke, tajanstvene i tihe, koje su se zvale Tmuša i Tmina. Ta imena su ostala u meni kao odjek nečeg drevnog, nečeg što pripada sjenkama. U mojoj priči, Tmuša i Tma postale su mačke sa ivice: bića zarobljena između dvorišta i groblja, između svjetla i tame, između života i pamćenja. Njihova sudbina govori o napuštanju, ali i o onoj čudnoj, tihoj odgovornosti koju ne biramo sami, već je naslijedimo kao dug prema onome što ostavljamo za sobom. Ovo je jedan od onih tekstova koje nisam tražila, ali su me strpljivo čekali da ih ponovo pronađem i pustim u svijet. Moje najdraže spletkarke, gospođe crne mačke! Tmuša i Tma: život prije Čuvara groblja Životi mačaka nešto su najekstravagantnije što se nekom biću može dogoditi da upozna. Zamislite: rodite se kao mačka i živite tim, naizgled dosadnim i monotonim životom koji se drži preciznog plana i programa. A to je: spavanje, lov ili, eventualno, čekanje da neko donese hranu; opet spavanje, malo igre, malo hrane — i tako u krug. No, to su one srećne mačke koje su se rodile pod tom blještavom mačijom zvijezdom. A one druge, manje srećne mačke, koje se nisu rodile u nekom toplom i sigurnom dvorištu… eh, to je već posebna priča. I upravo ona je posvećena junacima ove priče. Tmuša i Tma dva su crna mačeta. Žive na obližnjem groblju. Kriju se ispod klupa dok starije žene sjede i gledaju u daljinu. Kada je više ljudi, i kada je opasnost veća, veoma brzo se ispenju na obližnji bor i sa visoke grane posmatraju povorke crno odjevenih ljudi. Hrane na groblju ima u izobilju. Šumskih miševa, crkvenih miševa, običnih miševa — na svakom ćošku. Nisu problem ni gušteri; njihovi repovi izuzetno su ukusni. A tek ptice, kada je sezona ptica: vrabac, lasta, svraka — ako se uspije uhvatiti. Samo ne puževi, iako ih ima najviše. Puževi, zajedno sa crvima, oni su ti koji crtaju staze za izgubljene duše, a Tmuša i Tma nikako ne žele da duše lutaju unaokolo bez cilja. Jer oni znaju šta znači biti izgubljen i lutati. Vratimo se nekoliko mjeseci unazad. U obližnjem seoskom gazdinstvu jedna obična šarena mačka, iskusna lovkinja, u izbi je omacila dva mačeta. Međutim, kada je domaćin ušao i shvatio da se njihova miljenica omacila, bio je začuđen — šarenih mačića nije bilo. Čuo se mjauk, ali sve je ostalo na tome. Tek kada je bolje pogledao, imao je šta da vidi: dva crna mačeta, crna poput tmine i crna poput tmuše. Zapanjen, jer u selu nije bilo crnih mačaka, sjeo je na prag izbe i uhvatio se za glavu. „Mačka mi je omacila Tmušu i Tmu“, promrmljao je. Ne časeći časa, uzeo je vreću i svojim drhtavim rukama dohvatio tek rođene mačiće i ubacio ih u džak. Da li ih je majka pogledala? Nije. Ostala je tu gdje je i bila, nezainteresovano gledajući u desni ćošak, svjesna da to nisu ni prvi ni posljednji mačići koje će odnijeti od nje. To je, bar, znala oduvijek. Mrak se počeo spuštati sve brže i brže, kao da sluti da mora prigrliti svoja dva mala mačeta. „Tmuša i Tma“, ciktao je domaćin. Idući putem, razmišljajući o tome da je rijeka daleko i da će uskoro oluja, krajičkom oka ugledao je crkveno groblje — utonulo u mrak, mirno i tiho, spremno da prigrli ova mačeta. Ne razmišljajući i bez osvrtanja, džak je bacio u dvorište. Jedan potmuli prasak označio je da je džak pao na mermer, ali mačići se nijesu čuli. Sva djeca trebaju svoju majku. Pa čak i ovi mačići koji su svojim tek rođenim tijelima dotakli mermer obližnjeg groblja. Hladnoća koja se širila obuzimala je male drekavce, ne dozvoljavajući im da se odvoje jedno od drugog. A kako bi i mogli? U džaku, gotovo bez vazduha, uprkos hladnoći koja je stezala, držali su se jedno uz drugo. Sve dok se, sasvim nenadano, nijesu odvojili od tla. Žuta prilika, sakrivena od tame u kojoj su se nalazili, progovori: „Svake sezone novi džak za mene.“ I nesta. Mali rječnik velikih pojmova IzbaPomoćna seoska prostorija, najčešće od kamena ili drveta, u kojoj se čuva hrana, alat ili stoka; često hladna i skrajnuta, mjesto koje pamti više nego što pokazuje. Omaciti seReći za mačku kada se okoti, odnosno donese na svijet mačiće. Mačija zvijezdaNarodni, poetski izraz za sreću s kojom se neko rodi; vjerovanje da svaka mačka ima svoju zvijezdu pod kojom joj je zapisan život. PovorkaSkup ljudi koji se kreće zajedno, najčešće u tišini i s određenim povodom; u priči – pogrebna povorka. DrekavciU narodnim vjerovanjima, drekavci su mitološka bića čiji se prodorni, jezivi krik čuje noću, naročito u blizini grobalja, šuma i raskršća. Često se povezuju sa nemirnim dušama, napuštenom djecom ili bićima koja su ostala „između svjetova“.U ovoj priči riječ se koristi i nježno, kao naziv za tek rođene mačiće, ali sa skrivenim značenjem — jer i oni, poput mitoloških drekavaca, dolaze na svijet na granici tame, napuštanja i tišine. TminaGusta, duboka tama; više od običnog mraka, često vezana za osjećaj nepoznatog ili straha. TmušaRiječ izvedena iz tame; označava ono što je skriveno, nejasno ili obavijeno sjenom. U priči – i ime. MermerKamen od kojeg se često prave nadgrobne ploče; hladan, tvrd, ali trajan materijal koji pamti. PrilikaBiće ili pojava nejasnog oblika; često se koristi za natprirodna, prolazna ili neimenovana bića. GazdinstvoSeosko domaćinstvo; imanje na kojem se živi i radi, sa stokom, pomoćnim objektima i porodicom.
Tajna iza stvaranja „Čuvara groblja“ – kako nastaje priča koja nam je svima potrebna
Kada neko prvi put čuje naslov Čuvari groblja, obično se nasmiješi ili pomisli: „Mračno, zar ne?“Da, priča jeste mračna, ali tama ovdje nije cilj. Ona je sredstvo. Most. Ulaz u prostor gdje djeca uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da se od njega oslobode. Bajke su istinite ne zato što nas uče da zmajevi postoje, već zato što nas uče da se zmajevi mogu pobijediti. Postoji jedna stvar koju gotovo niko ne zna o nastanku ove knjige.Nije u zvončićima koji su treskali, ni u psima koji su šetali među nadgrobnim spomenicima, niti u hladnoći tih jutara kada sam zapisivala prve scene.Ono što je stvarno oblikovalo knjigu bio je dijalog između autorskog i uredničkog instinkta. sjenke nisu nužno opasne, već mjesto gdje se rađaju pitanja, znatiželja i hrabrost. Kada se autorski instinkt sretne s uredničkim glasom Svaka priča nosi svoj vlastiti tempo i ritam.Kod Čuvara groblja sam stalno balansirala između instinkta autora — koji želi pričati, voditi čitaoca kroz magiju, istraživati sjenke — i instinkta urednika — koji pazi na strukturu, ritam, jasnoću i sigurnost mladog čitaoca. Nekad bi scena izgledala savršeno u mojoj glavi, ali urednički glas bi rekao:„Ne, ovo je previše zastrašujuće. Probaj ovako…“ A nije da se nisam lomila oko Babe Marte da bude strašnija…I tako bi scena prolazila kroz nekoliko verzija: ponekad mračnija, ponekad svjetlija, sve dok ne pronađe taj balans između napetosti i topline. U svijetu Čuvara groblja, svaka sjenka ima svoju priču, a svaka priča ima svoju lekciju — ne onu koju odrasli nameću, već onu koju djeca sama otkrivaju. Taj balans je ključ. Djeca mogu podnijeti mračnu priču — ali samo ako vide svjetlost, ako osjećaju toplinu i prisutnost saputnika koji im pokazuje da nisu sami. Likovi: fragmenti stvarnog života Svaki lik u knjizi nosi dijelove stvarnog svijeta: fragmente straha, radoznalosti, hrabrosti i nesigurnosti. Neki likovi su inspirisani djecom koju sam posmatrala: kako hodaju školskim dvorištem, kako šapću tajne, kako se smiju i plaše u isto vrijeme. A neki su jednostavno onakvi kakve sam ih znala: psi koji su me pratili i družili se sa mnom.Znate, oni napušteni ali i oni vlasnički. Jedna od scena koja je prošla najviše revizija je scena sa sjenom i Zlatnim nitima koja prati glavnog junaka kroz groblje dok treba da se “suoči” sa babom Martom.Djeca osjete misteriju, ali ne i opasnost.U tom trenutku likovi psi prestaju biti samo fikcija, a postaju vodiči kroz emocije koje djeca svakodnevno doživljavaju. Postaju vodiči nas samih kroz priče koje nas oblikuju. Pisanje kao otkrivanje Pisanje Čuvara groblja bilo je istraživanje.Svaka rečenica, svaki opis, svaki dijalog testirani su kroz prizmu: „Da li dijete ovo može razumjeti? Da li ga ovo plaši ili intrigira? Da li izaziva radoznalost i osjećaj hrabrosti?“ Nije dovoljno samo smisliti radnju. Mora postojati ritam koji diše, prostor za maštu i likovi koji su saputnici, a ne predavači!Mračne priče za djecu ne ih uče da se boje. One ih uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da pronađu svjetlost u njemu. Lansiranje i reakcije Kada knjiga napokon dođe do ruku čitalaca, svaki pogled, komentar ili pitanje od djece ili roditelja potvrđuje jedan osjećaj: sve što smo pažljivo gradili, balansirali i oblikovali ima smisla.Djeca su najiskreniji kritičari. Ako ih zanima, ako im se dopada, ako im daje snagu i radoznalost — tada znaš da je proces bio ispravan. Čuvari groblja nisu nastali da uplaše. Nastali su da pripreme.Pripreme djecu za svijet u kojem se susreću sa strahom, ali i sa ljepotom, radoznalošću i hrabrošću. Sretanje jednog svijeta koji je tu oko nas… Poruka za autore i čitaoce Ako postoji tajna iza stvaranja Čuvara groblja, ona nije u sjenama, psima ili hladnim jutarnjim satima. Nije to toliko ni tajna o Babi Marti, uostalom, vještičiji sat sve otkriva.Tajna je u iskrenosti prema priči, u slušanju djeteta u sebi!U vjerovanju da svaka priča, koliko god mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna. Knjige poput Čuvara groblja pokazuju nam da djeca ne traže da budu zaštićena od tame.Oni traže da im se pruži ruka kroz tu tamu.Da im se pokaže kako da se suoče s onim što ih plaši.I, konačno, kako da pronađu vlastitu snagu u pričama koje čitaju. Ako postoji tajna iza stvaranja ove knjige, ona nije u sjenama, psima ili hladnom jutru.Tajna je u iskrenosti.U slušanju djeteta u sebi…U vjerovanju da svaka priča, ma koliko mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna. …Jer moj omiljeni bajkolog Džek Zajps rekao je (parafraziram) književnost za djecu je, u suštini, odraz autora koji piše djetetu u sebi, iz svijeta koji je nekada bio njegov vlastiti… Upravo zato su „Čuvari groblja“ važni za djecu: kroz Vihora uče što je hrabrost i to onu iskonsku, tihu, koja se rađa kad nemaš izbora osim da kreneš naprijed. Kroz Groma otkrivaju dosljednost, snagu da ostaneš vjeran sebi čak i kad se sve oko tebe mijenja. Uz Kuju Žuju uče požrtvovanost, toplu i nenametljivu, kakva postoji samo kod onih koji vole bez očekivanja. A sa Babom Martom otkrivaju bezgraničnu ljubav, onu koja grije čak i kad priča vodi kroz mračne šume i crveno nebo. Svaki od ovih likova postaje mali vodič i podsjetnik da se najvažnije životne vrijednosti ne predaju dječjoj ruci kroz hladne paragrafe i lekcije, već kroz priče koje ih djeca žive zajedno sa junacima.