Dobro došli u stvarni svijet bajki – prostor gdje se ukidaju pravila i rađa hrabrost (video)
Iz prave bajke ne možemo izaći isti kakvi smo u nju ušli. Živjele bajke, tekstovi okrutne fabule! Znam da ste odrasli vjerujući da su bajke nježne priče za uspavljivanje i laku noć. Međutim, istina je mnogo dublja i mračnija. Sama riječ „bajka” potiče od reči „bajati”, što ne znači samo izgovarati magijske riječi, već i „tiho šaputati sa mrtvima”. Izvorne bajke nisu nastale u dječjim sobama; one su svojevrsni algoritmi za preživljavanje (mimeme) koje su ljudi vjekovima prenosili od uma do uma kako bi objasnili svijet, izrazili svoje borbe i utopijske nade. One su izvorno tekstovi okrutne fabule, subverzivni narativi potlačenih koji nam daju aparaturu da se borimo protiv sistema. Vjekovima unazad, ove moćne priče prolazile su kroz proces „hrišćanske, ideološke i političke vakcinacije”. Cenzurisane su i kasapljene kako bi postale priručnici za prevaspitavanje društva i stvaranje poslušnih građana. Tu destrukciju do vrhunca je dovela industrija zabave, sprovodeći kapitalističku „diznifikaciju” – oduzevši ženama moć djelovanja, pretvarajući nekada aktivne heroine u pasivne lutke koje stoje na litici i čekaju spas princa. Danas, u eri „Cancel kulture”, svjedoci smo trenda gdje se djeca tretiraju kao krhki sunđeri, a klasična književnost se zbog moderne političke korektnosti šalje na giljotinu. Sklanjanjem surovosti i mraka iz književnosti, mi djeci zapravo stavljamo „ružičaste naočare sa duplim dnom” i šaljemo ih potpuno nespremne u stvarni svijet. Djeci je susret sa mrakom neophodan! Ja ne pišem bajke da bih djeci rekla da zmajevi postoje, već da bih ih naučila da zmajevi mogu biti pobijeđeni. Bajka djetetu ne skriva zlo, već mu daje alat, vjeru, hrabrost i snagu da se sjutra izbori sa njim. Iz ovog mog akademskog i ljudskog bunta nastao je i moj roman Čuvari groblja. Uprkos dobronamjernim savjetima da se izbjegne „mračan” naslov, ostala sam vjerna ideji da djecu, koja su po prirodi egocentrična, upravo susret sa ovim temama uči empatiji i sagledavanju perspektive Drugoga. Kroz moje knjige, predavanja i tekstove, pozivam vas da zakoračite u „ni-ni” prostor – liminalnu, marginalnu zonu van društvenih pravila gdje se jedino i može doživjeti istinska transformacija i suočavanje sa arhetipima. Iz prave bajke ne možemo izaći isti kakvi smo u nju ušli. Živjele bajke, tekstovi okrutne fabule!
Čuvari groblja – radionica koja je oživela priču: Zašto Knjigram izvodi knjige „u šetnju” među decu?
U Knjigramu vjeruju da knjiga nije samo skup slova na papiru, već živo BIĆE (ono slatko, najslađe) koji raste onoliko koliko mu mi dozvolimo da nas dotakne. Zato sa željela da pokažem djeci uz pomoć Danijele da knjiga može da se živi, a ne samo čita. Jer, nije li to suština svake knjige? Zašto radionice? Ideja je jednostavna: želim da deca osete miris priče, da uđu u cipele (u ovom slučaju šape) njenih junaka i da kroz igru shvate da su oni ti koji pričama daju boju. Prva takva avantura bila radionica pod nazivom “Čuvari priča” koja je inspirisana romanom “Čuvari groblja”. Kako su oživeli “Čuvari groblja” kroz radionicu “Čuvari priča”? Nisam želela klasičnu analizu dela. Želela sam iskustvo koje je Knjigram sa Danijelom mogao da im pruži: Lekcija od Vihora i Zlatna nit Pas Vihor je, uz dve bezobrazno nevaspitane a opet genijalne crne mačke, naučio decu najvažnijoj stvari: važno je saslušati priču do kraja. U svetu koji žuri, deca su naučila da nas nestrpljenje može odvesti na pogrešan trag. Na kraju, kao zlatni pečat druženja, svako dete je ostavljalo svoj trag zlatnom niti po papiru. Ta nit je simbol svih onih nevidljivih veza koje priče ostavljaju u nama. Jer, dok čuvamo priče, mi zapravo čuvamo sebe od nas samih. Srce kuca, proljeće je tu blizu, pogledajmo pse oko nas… Možda šapuću najlepše priče o tome kako se bore protiv zime da sačuvaju proleće od onih koji su povređeni…
Skica koja je rodila mrak: Prva priča o Tmuši i Tmi
Ovaj tekst nastao je prije nekoliko godina, u onom neobičnom periodu kada su mi se priče same javljale – bez najave, bez plana, kao da su oduvijek postojale u vazduhu, čekajući samo nekoga da ih zapiše. Pripada svijetu ‘Čuvara groblja’, ali stoji i sasvim samostalno – kao mala, mračna bajka o onima koji se rađaju nevidljivi, a ipak nauče da čuvaju. Inspiracija me je pronašla u davnom sjećanju na jednog čovjeka sa sela. Pričali su da je imao dvije crne mačke, tajanstvene i tihe, koje su se zvale Tmuša i Tmina. Ta imena su ostala u meni kao odjek nečeg drevnog, nečeg što pripada sjenkama. U mojoj priči, Tmuša i Tma postale su mačke sa ivice: bića zarobljena između dvorišta i groblja, između svjetla i tame, između života i pamćenja. Njihova sudbina govori o napuštanju, ali i o onoj čudnoj, tihoj odgovornosti koju ne biramo sami, već je naslijedimo kao dug prema onome što ostavljamo za sobom. Ovo je jedan od onih tekstova koje nisam tražila, ali su me strpljivo čekali da ih ponovo pronađem i pustim u svijet. Moje najdraže spletkarke, gospođe crne mačke! Tmuša i Tma: život prije Čuvara groblja Životi mačaka nešto su najekstravagantnije što se nekom biću može dogoditi da upozna. Zamislite: rodite se kao mačka i živite tim, naizgled dosadnim i monotonim životom koji se drži preciznog plana i programa. A to je: spavanje, lov ili, eventualno, čekanje da neko donese hranu; opet spavanje, malo igre, malo hrane — i tako u krug. No, to su one srećne mačke koje su se rodile pod tom blještavom mačijom zvijezdom. A one druge, manje srećne mačke, koje se nisu rodile u nekom toplom i sigurnom dvorištu… eh, to je već posebna priča. I upravo ona je posvećena junacima ove priče. Tmuša i Tma dva su crna mačeta. Žive na obližnjem groblju. Kriju se ispod klupa dok starije žene sjede i gledaju u daljinu. Kada je više ljudi, i kada je opasnost veća, veoma brzo se ispenju na obližnji bor i sa visoke grane posmatraju povorke crno odjevenih ljudi. Hrane na groblju ima u izobilju. Šumskih miševa, crkvenih miševa, običnih miševa — na svakom ćošku. Nisu problem ni gušteri; njihovi repovi izuzetno su ukusni. A tek ptice, kada je sezona ptica: vrabac, lasta, svraka — ako se uspije uhvatiti. Samo ne puževi, iako ih ima najviše. Puževi, zajedno sa crvima, oni su ti koji crtaju staze za izgubljene duše, a Tmuša i Tma nikako ne žele da duše lutaju unaokolo bez cilja. Jer oni znaju šta znači biti izgubljen i lutati. Vratimo se nekoliko mjeseci unazad. U obližnjem seoskom gazdinstvu jedna obična šarena mačka, iskusna lovkinja, u izbi je omacila dva mačeta. Međutim, kada je domaćin ušao i shvatio da se njihova miljenica omacila, bio je začuđen — šarenih mačića nije bilo. Čuo se mjauk, ali sve je ostalo na tome. Tek kada je bolje pogledao, imao je šta da vidi: dva crna mačeta, crna poput tmine i crna poput tmuše. Zapanjen, jer u selu nije bilo crnih mačaka, sjeo je na prag izbe i uhvatio se za glavu. „Mačka mi je omacila Tmušu i Tmu“, promrmljao je. Ne časeći časa, uzeo je vreću i svojim drhtavim rukama dohvatio tek rođene mačiće i ubacio ih u džak. Da li ih je majka pogledala? Nije. Ostala je tu gdje je i bila, nezainteresovano gledajući u desni ćošak, svjesna da to nisu ni prvi ni posljednji mačići koje će odnijeti od nje. To je, bar, znala oduvijek. Mrak se počeo spuštati sve brže i brže, kao da sluti da mora prigrliti svoja dva mala mačeta. „Tmuša i Tma“, ciktao je domaćin. Idući putem, razmišljajući o tome da je rijeka daleko i da će uskoro oluja, krajičkom oka ugledao je crkveno groblje — utonulo u mrak, mirno i tiho, spremno da prigrli ova mačeta. Ne razmišljajući i bez osvrtanja, džak je bacio u dvorište. Jedan potmuli prasak označio je da je džak pao na mermer, ali mačići se nijesu čuli. Sva djeca trebaju svoju majku. Pa čak i ovi mačići koji su svojim tek rođenim tijelima dotakli mermer obližnjeg groblja. Hladnoća koja se širila obuzimala je male drekavce, ne dozvoljavajući im da se odvoje jedno od drugog. A kako bi i mogli? U džaku, gotovo bez vazduha, uprkos hladnoći koja je stezala, držali su se jedno uz drugo. Sve dok se, sasvim nenadano, nijesu odvojili od tla. Žuta prilika, sakrivena od tame u kojoj su se nalazili, progovori: „Svake sezone novi džak za mene.“ I nesta. Mali rječnik velikih pojmova IzbaPomoćna seoska prostorija, najčešće od kamena ili drveta, u kojoj se čuva hrana, alat ili stoka; često hladna i skrajnuta, mjesto koje pamti više nego što pokazuje. Omaciti seReći za mačku kada se okoti, odnosno donese na svijet mačiće. Mačija zvijezdaNarodni, poetski izraz za sreću s kojom se neko rodi; vjerovanje da svaka mačka ima svoju zvijezdu pod kojom joj je zapisan život. PovorkaSkup ljudi koji se kreće zajedno, najčešće u tišini i s određenim povodom; u priči – pogrebna povorka. DrekavciU narodnim vjerovanjima, drekavci su mitološka bića čiji se prodorni, jezivi krik čuje noću, naročito u blizini grobalja, šuma i raskršća. Često se povezuju sa nemirnim dušama, napuštenom djecom ili bićima koja su ostala „između svjetova“.U ovoj priči riječ se koristi i nježno, kao naziv za tek rođene mačiće, ali sa skrivenim značenjem — jer i oni, poput mitoloških drekavaca, dolaze na svijet na granici tame, napuštanja i tišine. TminaGusta, duboka tama; više od običnog mraka, često vezana za osjećaj nepoznatog ili straha. TmušaRiječ izvedena iz tame; označava ono što je skriveno, nejasno ili obavijeno sjenom. U priči – i ime. MermerKamen od kojeg se često prave nadgrobne ploče; hladan, tvrd, ali trajan materijal koji pamti. PrilikaBiće ili pojava nejasnog oblika; često se koristi za natprirodna, prolazna ili neimenovana bića. GazdinstvoSeosko domaćinstvo; imanje na kojem se živi i radi, sa stokom, pomoćnim objektima i porodicom.
Tajna iza stvaranja „Čuvara groblja“ – kako nastaje priča koja nam je svima potrebna
Kada neko prvi put čuje naslov Čuvari groblja, obično se nasmiješi ili pomisli: „Mračno, zar ne?“Da, priča jeste mračna, ali tama ovdje nije cilj. Ona je sredstvo. Most. Ulaz u prostor gdje djeca uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da se od njega oslobode. Bajke su istinite ne zato što nas uče da zmajevi postoje, već zato što nas uče da se zmajevi mogu pobijediti. Postoji jedna stvar koju gotovo niko ne zna o nastanku ove knjige.Nije u zvončićima koji su treskali, ni u psima koji su šetali među nadgrobnim spomenicima, niti u hladnoći tih jutara kada sam zapisivala prve scene.Ono što je stvarno oblikovalo knjigu bio je dijalog između autorskog i uredničkog instinkta. sjenke nisu nužno opasne, već mjesto gdje se rađaju pitanja, znatiželja i hrabrost. Kada se autorski instinkt sretne s uredničkim glasom Svaka priča nosi svoj vlastiti tempo i ritam.Kod Čuvara groblja sam stalno balansirala između instinkta autora — koji želi pričati, voditi čitaoca kroz magiju, istraživati sjenke — i instinkta urednika — koji pazi na strukturu, ritam, jasnoću i sigurnost mladog čitaoca. Nekad bi scena izgledala savršeno u mojoj glavi, ali urednički glas bi rekao:„Ne, ovo je previše zastrašujuće. Probaj ovako…“ A nije da se nisam lomila oko Babe Marte da bude strašnija…I tako bi scena prolazila kroz nekoliko verzija: ponekad mračnija, ponekad svjetlija, sve dok ne pronađe taj balans između napetosti i topline. U svijetu Čuvara groblja, svaka sjenka ima svoju priču, a svaka priča ima svoju lekciju — ne onu koju odrasli nameću, već onu koju djeca sama otkrivaju. Taj balans je ključ. Djeca mogu podnijeti mračnu priču — ali samo ako vide svjetlost, ako osjećaju toplinu i prisutnost saputnika koji im pokazuje da nisu sami. Likovi: fragmenti stvarnog života Svaki lik u knjizi nosi dijelove stvarnog svijeta: fragmente straha, radoznalosti, hrabrosti i nesigurnosti. Neki likovi su inspirisani djecom koju sam posmatrala: kako hodaju školskim dvorištem, kako šapću tajne, kako se smiju i plaše u isto vrijeme. A neki su jednostavno onakvi kakve sam ih znala: psi koji su me pratili i družili se sa mnom.Znate, oni napušteni ali i oni vlasnički. Jedna od scena koja je prošla najviše revizija je scena sa sjenom i Zlatnim nitima koja prati glavnog junaka kroz groblje dok treba da se “suoči” sa babom Martom.Djeca osjete misteriju, ali ne i opasnost.U tom trenutku likovi psi prestaju biti samo fikcija, a postaju vodiči kroz emocije koje djeca svakodnevno doživljavaju. Postaju vodiči nas samih kroz priče koje nas oblikuju. Pisanje kao otkrivanje Pisanje Čuvara groblja bilo je istraživanje.Svaka rečenica, svaki opis, svaki dijalog testirani su kroz prizmu: „Da li dijete ovo može razumjeti? Da li ga ovo plaši ili intrigira? Da li izaziva radoznalost i osjećaj hrabrosti?“ Nije dovoljno samo smisliti radnju. Mora postojati ritam koji diše, prostor za maštu i likovi koji su saputnici, a ne predavači!Mračne priče za djecu ne ih uče da se boje. One ih uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da pronađu svjetlost u njemu. Lansiranje i reakcije Kada knjiga napokon dođe do ruku čitalaca, svaki pogled, komentar ili pitanje od djece ili roditelja potvrđuje jedan osjećaj: sve što smo pažljivo gradili, balansirali i oblikovali ima smisla.Djeca su najiskreniji kritičari. Ako ih zanima, ako im se dopada, ako im daje snagu i radoznalost — tada znaš da je proces bio ispravan. Čuvari groblja nisu nastali da uplaše. Nastali su da pripreme.Pripreme djecu za svijet u kojem se susreću sa strahom, ali i sa ljepotom, radoznalošću i hrabrošću. Sretanje jednog svijeta koji je tu oko nas… Poruka za autore i čitaoce Ako postoji tajna iza stvaranja Čuvara groblja, ona nije u sjenama, psima ili hladnim jutarnjim satima. Nije to toliko ni tajna o Babi Marti, uostalom, vještičiji sat sve otkriva.Tajna je u iskrenosti prema priči, u slušanju djeteta u sebi!U vjerovanju da svaka priča, koliko god mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna. Knjige poput Čuvara groblja pokazuju nam da djeca ne traže da budu zaštićena od tame.Oni traže da im se pruži ruka kroz tu tamu.Da im se pokaže kako da se suoče s onim što ih plaši.I, konačno, kako da pronađu vlastitu snagu u pričama koje čitaju. Ako postoji tajna iza stvaranja ove knjige, ona nije u sjenama, psima ili hladnom jutru.Tajna je u iskrenosti.U slušanju djeteta u sebi…U vjerovanju da svaka priča, ma koliko mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna. …Jer moj omiljeni bajkolog Džek Zajps rekao je (parafraziram) književnost za djecu je, u suštini, odraz autora koji piše djetetu u sebi, iz svijeta koji je nekada bio njegov vlastiti… Upravo zato su „Čuvari groblja“ važni za djecu: kroz Vihora uče što je hrabrost i to onu iskonsku, tihu, koja se rađa kad nemaš izbora osim da kreneš naprijed. Kroz Groma otkrivaju dosljednost, snagu da ostaneš vjeran sebi čak i kad se sve oko tebe mijenja. Uz Kuju Žuju uče požrtvovanost, toplu i nenametljivu, kakva postoji samo kod onih koji vole bez očekivanja. A sa Babom Martom otkrivaju bezgraničnu ljubav, onu koja grije čak i kad priča vodi kroz mračne šume i crveno nebo. Svaki od ovih likova postaje mali vodič i podsjetnik da se najvažnije životne vrijednosti ne predaju dječjoj ruci kroz hladne paragrafe i lekcije, već kroz priče koje ih djeca žive zajedno sa junacima.
Kuća sa kokošijim nogama: I Babe Jage imaju svoje snove
Malo je knjiga koje me natjeraju na plač. Malo je knjiga zbog kojih žalim što ih nisam imala u djetinjstvu. Na prvom mjestu, tu je veličanstvena Gejmenova Knjiga o groblju, zbog koje sam bila tužna što je nisam prvi put pročitala sa osam godina. No tada, možda malo kasnije, čitala sam Poterove avanture. Gledala Kaspera. I emisiju Da li se plašite mraka? U skladu sa svim tim, toj listi pridružujem još jednu prelijepu priču. Za Babu Jagu čula sam veoma rano, kroz Vasilisu Prekrasnu, moju omiljenu rusku bajku. Baba Jaga – to čudovište koje živi u kući sa kokošijim nogama, demonskog porijekla (bar su nas tako učili) – bila je domaćin Vasilisi. I, šta se desilo? Pomogla joj je. Uprkos ružnoj spoljašnjosti, ja tada nisam imala zamjerki na njeno postojanje. A ni kasnije, kad sam proučavala mitove i legende. I ostala sam pri tom mišljenju i nakon čitanja uistinu veličanstvene knjige za djecu, koja se u hrvatskom izdanju Mitopeje pojavila pod naslovom Kuća na kokošijim nogama autorke Sofije Andersen. Kuća koja hoda i priča Kao i sve knjige koje pretenduju da osvoje naša srca, i ova počinje bajkovito: tu je šuma, šumska okućnica, mirisi i zvuci koji već u uvodu stvaraju čaroliju. Ali odmah se otkriva i tajna – kuća ima kokošije noge. Dva-tri puta godišnje, bez upozorenja, ona porodično domaćinstvo vodi na neko novo mjesto. Iako naratorku to tišti, nama čitaocima je jasno da putovanje vodi u svijet bajke. Uranjamo u šumovitu atmosferu da saznamo kakva je ta Baba. Pa još i Jaga. Ja, naravno, „znam“ ko su babe Jage. Znam i ko su Babe Marte. Ali… baš radi ove knjige prepustila sam se dječijoj perspektivi. I bilo je vrijedno. Marinka i spoznaja Glavna junakinja, Marinka, nosi bolnu samospoznaju: ona je duh. Zamislite da čitavog života mislite da ste jedno, a onda otkrijete da niste ono što ste mislili. Da ste se sve vrijeme borili protiv sudbine koju ste zapravo već doživjeli. To je ta bol koju Sofija Andersen uspijeva prenijeti kroz bajkovitu, a opet duboko ljudsku priču. Babe Jage, vječne i osjećajne Babe Jage nisu zle vještice koje jedu djecu za užinu – kakva notorna laž! One su osjećajna bića, koje žive stotinama godina i vode duše pokojnika iz svijeta živih u svijet mrtvih. Imaju svoje legende, običaje, takmičenja i rituale. Njihovi životi broje i po koju laž – ali, zar naši ne broje isto? Ova knjiga uči nas o obavezama, dužnostima, željama i nadanjima. O istinama koje se otkrivaju tek na kraju. I o osjećanjima koja Babe imaju, iako smo skloni da im to oduzmemo. „Ti si umrla kada si bila beba, i slijedila sam te preko Kapije. Ali ti si se vratila. Tvoja duša je odabrala da ostane ovdje, sa mnom i kućom. Ti moraš biti Jaga.“ I onda kada mislimo da ne može biti tužnije, otkrivamo da i Babe imaju svoje slabosti: „Žao mi je. Nisam mislila da te lažem ili da ti krijem istinu. To je samo… samo sam voljela to što si moja unuka.“ Zašto je ova knjiga posebna Neću otkrivati gdje sam sve bila emotivna dok sam čitala ovu knjigu. Ali reći ću: ovo je priča koju mogu čitati i djeca, i ona djeca u nama. Svi mi koji volimo slatkaste, a duboke priče o duhovima koje zavolimo. O kući koja hoda. O Babama Jagama koje imaju – svoje snove.
Letilica profesora Bistrouma: između bajke i naučne fantastike
Roman Letilica profesora Bistrouma Čeda Vukovića jedinstven je spoj bajke i naučne fantastike. Kroz potragu dječaka Željka i njegovih drugova, knjiga uvodi djecu u svijet junaka, iskušenja i pomagača, ali umjesto čarolije nudi rješenja u znanju i tehnologiji. Magični predmeti postaju pilule za učenje i letilica profesora Bistrouma, a zmaj Nestižeme dobija novu ulogu. Ovaj klasik pokazuje kako bajkoviti obrasci žive i u modernom dobu, učeći mlade čitaoce da je pravo čudo u znanju i mašti.