Ko razmišlja o čuvarima groblja?

Odavno nisam pisala o mojim Čuvarima, i ne zbog toga što nemam šta reći, već jer jednostavno život nas gura da nemamo vremena. Kradem trenutke mog odmora da bih napisala još koji red neke tamo knjige, pričitala još koju stranicu knjige koja mi je važna, popila bar jednu kafu koja je makar mlaka…. I tako, dan po dan, nakupi se toga. A praznici prošli, vatrometi, koji su bubnjali do neslućenih visina, petarde koje su odzvanjale ulicama kao da je ratno stanje, a te petarde, gle čuda, zabranjene. Voljela bih živjeti u zemlji koja ima hologramske vatromete, ni jedan pas ne bi se uplašio. Ali, nije to glavna tema ovoga pitanja…

Dok svijet oko mene juri ja sjedim sa svojim mislima i pitam se nešto sasvim drugo:
ko, zaista, razmišlja o čuvarima groblja?
O onim psima koji noć provode budni, koji čekaju da se negdje sklone od hladnoće, koji ostaju i kada svi drugi odu?

Priznajem, to nije tema za laganu jutarnju kafu.
Naročito ne za nedjelju, kad smo još bunovni i željni brzog, površnog mira.
Ali baš tu počinje zabluda.

Mnogi misle da je pisanje o onome što ostaje iza nas mračno.
„I još knjiga za djecu?“ – pitaju se, sa blagim nepovjerenjem.
Kao da su djeca krhka, a istina opasna.

A istina je, zapravo, sasvim drugačija.

Razmišljanje o čuvarima groblja nije opsesija smrću.
To je duboka, tiha ljubav prema životu.

Zašto je ovo priča za djecu?
Zato što su djeca često mudrija nego što mislimo.
Ona se ne plaše istine – ona traže smisao.
Traže magiju tamo gdje smo mi odrasli podigli zidove.

Moja priča vraća upravo to:
zaboravljeni osjećaj pripadanja.

Mitologija koja nas gradi.

Priče o Babi Marti nisu samo legende o vremenu – one govore o ćudljivosti prirode, o ciklusima, o strpljenju i poštovanju. To su bajke koje su nam pričali djedovi i bake, negdje na ivici sna i stvarnosti, učeći nas ko smo i odakle dolazimo. A to je nešto što se nikad ne zaboravlja.

Vjernost koja prevazilazi svjetove.
Pas u Čuvarima groblja nije simbol tuge, već zaštite. On je čuvar sjećanja, saputnik koji ostaje i kada se svjetla ugase. Kroz njega djeca uče empatiju, hrabrost i bezuslovnu ljubav – onu koja ne traži nagradu.

Pa ko, onda, zaista razmišlja o čuvarima groblja?

Oni koji se ne plaše tišine.
Oni koji znaju da svaka priča ima kraj, ali i da joj baš taj kraj daje težinu i smisao.
Oni koji umiju da vide dubinu tamo gdje drugi vide samo tamu.

Ovo su priče za djecu koja tek uče da svijet nije samo šarenilo sa ekrana, već i topla zemlja iz koje niču legende.
I za roditelje koji žele da njihova djeca rastu sa korijenima, a ne samo sa površnim slikama.

Moja tišina je moj izbor.
A moj izbor kao autora je da čuvam priče koje drugi, iz straha ili žurbe, zaobiđu.