Dobro došli u stvarni svijet bajki – prostor gdje se ukidaju pravila i rađa hrabrost (video)
Iz prave bajke ne možemo izaći isti kakvi smo u nju ušli. Živjele bajke, tekstovi okrutne fabule! Znam da ste odrasli vjerujući da su bajke nježne priče za uspavljivanje i laku noć. Međutim, istina je mnogo dublja i mračnija. Sama riječ „bajka” potiče od reči „bajati”, što ne znači samo izgovarati magijske riječi, već i „tiho šaputati sa mrtvima”. Izvorne bajke nisu nastale u dječjim sobama; one su svojevrsni algoritmi za preživljavanje (mimeme) koje su ljudi vjekovima prenosili od uma do uma kako bi objasnili svijet, izrazili svoje borbe i utopijske nade. One su izvorno tekstovi okrutne fabule, subverzivni narativi potlačenih koji nam daju aparaturu da se borimo protiv sistema. Vjekovima unazad, ove moćne priče prolazile su kroz proces „hrišćanske, ideološke i političke vakcinacije”. Cenzurisane su i kasapljene kako bi postale priručnici za prevaspitavanje društva i stvaranje poslušnih građana. Tu destrukciju do vrhunca je dovela industrija zabave, sprovodeći kapitalističku „diznifikaciju” – oduzevši ženama moć djelovanja, pretvarajući nekada aktivne heroine u pasivne lutke koje stoje na litici i čekaju spas princa. Danas, u eri „Cancel kulture”, svjedoci smo trenda gdje se djeca tretiraju kao krhki sunđeri, a klasična književnost se zbog moderne političke korektnosti šalje na giljotinu. Sklanjanjem surovosti i mraka iz književnosti, mi djeci zapravo stavljamo „ružičaste naočare sa duplim dnom” i šaljemo ih potpuno nespremne u stvarni svijet. Djeci je susret sa mrakom neophodan! Ja ne pišem bajke da bih djeci rekla da zmajevi postoje, već da bih ih naučila da zmajevi mogu biti pobijeđeni. Bajka djetetu ne skriva zlo, već mu daje alat, vjeru, hrabrost i snagu da se sjutra izbori sa njim. Iz ovog mog akademskog i ljudskog bunta nastao je i moj roman Čuvari groblja. Uprkos dobronamjernim savjetima da se izbjegne „mračan” naslov, ostala sam vjerna ideji da djecu, koja su po prirodi egocentrična, upravo susret sa ovim temama uči empatiji i sagledavanju perspektive Drugoga. Kroz moje knjige, predavanja i tekstove, pozivam vas da zakoračite u „ni-ni” prostor – liminalnu, marginalnu zonu van društvenih pravila gdje se jedino i može doživjeti istinska transformacija i suočavanje sa arhetipima. Iz prave bajke ne možemo izaći isti kakvi smo u nju ušli. Živjele bajke, tekstovi okrutne fabule!
Čuvari groblja – radionica koja je oživela priču: Zašto Knjigram izvodi knjige „u šetnju” među decu?
U Knjigramu vjeruju da knjiga nije samo skup slova na papiru, već živo BIĆE (ono slatko, najslađe) koji raste onoliko koliko mu mi dozvolimo da nas dotakne. Zato sa željela da pokažem djeci uz pomoć Danijele da knjiga može da se živi, a ne samo čita. Jer, nije li to suština svake knjige? Zašto radionice? Ideja je jednostavna: želim da deca osete miris priče, da uđu u cipele (u ovom slučaju šape) njenih junaka i da kroz igru shvate da su oni ti koji pričama daju boju. Prva takva avantura bila radionica pod nazivom “Čuvari priča” koja je inspirisana romanom “Čuvari groblja”. Kako su oživeli “Čuvari groblja” kroz radionicu “Čuvari priča”? Nisam želela klasičnu analizu dela. Želela sam iskustvo koje je Knjigram sa Danijelom mogao da im pruži: Lekcija od Vihora i Zlatna nit Pas Vihor je, uz dve bezobrazno nevaspitane a opet genijalne crne mačke, naučio decu najvažnijoj stvari: važno je saslušati priču do kraja. U svetu koji žuri, deca su naučila da nas nestrpljenje može odvesti na pogrešan trag. Na kraju, kao zlatni pečat druženja, svako dete je ostavljalo svoj trag zlatnom niti po papiru. Ta nit je simbol svih onih nevidljivih veza koje priče ostavljaju u nama. Jer, dok čuvamo priče, mi zapravo čuvamo sebe od nas samih. Srce kuca, proljeće je tu blizu, pogledajmo pse oko nas… Možda šapuću najlepše priče o tome kako se bore protiv zime da sačuvaju proleće od onih koji su povređeni…
📖 Priče iz djetinjstva za laku noć: Baba, uroci i bijeli luk 🧄✨
Ponekad nas noć i neka uspavanka iznenade sjećanjima koja nas nasmiju i vrate u toplinu prošlih vremena. Jedan od tih trenutaka izronio mi je iz sjećanja baš iz onih formativnih godina koje sam provela sa djedom i babom na selu. Bio je to dan kada sam, skrivajući se ispod stola dok su gosti bili tu iz džepa izvukla čen bijelog luka. Baba ga je tu “strateški” smjestila da me čuva od uroka. Naravno, nisam mogla odoljeti da ne pokažem svoje “blago”! Izašla sam ispod stola, prekinula razgovor i ponosno rekla: “Vidite šta ja imam!” Reakcije? Goste ne pamtim kako su reagovali, ali baba… Baba je nakon toga zaključila da moramo preći na viši nivo zaštite. Od tog dana, bijeli luk nije bio samo u mom džepu – šiven je u garderobu! 🪡🧄 Bijelim lukom me posebno čuvala od Babe Marte …. Možda je i bijeli luk dio razloga što me danas ni uroci, ni prepreke ne cimaju previše. A vi, imate li neku priču iz djetinjstva koja vas nasmije svaki put kad je se sjetite? I najvažnije, kako su vas čuvali od vještica i uroka?
Ko su čuvari groblja?
Svaka knjiga ima svoje heroje, a u Čuvarima Groblja, glavni junaci i heroji nisu samo Vihor i Grom – koje sam djelimično predstavila… tu su i napušteni psi sa ulice, koji su našli svoj dom na groblju. Oni su tiha, ali hrabra srca ove priče, psi koje je život ostavio na milost i nemilost hladnim pločnicima, bez skloništa, bez pažnje. Svaki od njih ima svoju priču, punu tuge, ali i neizmjerne snage. Na groblju, gdje svi traže mir, ovi psi su pronašli svoj dom, i postali njegovi čuvari. Napušteni psi na ulicama nisu samo priče, oni su stvarnost. Zima je za njih hladnija, kiše duže, a glad svakodnevna. Dok sam pisala o njima u ovoj knjizi, ne mogu, a da se ne zapitam koliko njih je prošlo neprimijećeno pored svih nas, koliko njih čeka topli dom, makar jedno sklonište od kiše. Svaki taj pas koji se nalazi u priči, pas je koga sam srela nekad na ulici, makar krajičkom oka, tako da ni jedan od njih nije puki proizvod moje imaginacije. Njima sam, samo eto tako uspjela dati u mojoj priči neko ljepše mjesto za život i veću svrhu. Da li ste znali? Njihova hrabrost ne dolazi iz posebnih moći ili mitova – ona dolazi iz stvarnog života, iz borbe za preživljavanje, iz želje da se pronađe neko ko će ih prihvatiti i voljeti. A kud će veća snaga i hraborst od te – od preživljavanja… Ako ih pogledate, oni su zaista takvi: prići će vam, njušnuti vas, maziti se, i nadati se da ćete ih voditi sa sobom. Ako niste primjetili hranu traže rijetko. Traže samo lijepu riječ i zagrlj. Upravo zato su ovi psi toliko posebni – oni nisu samo čuvari groblja, oni su simboli svih napuštenih pasa koji svakodnevno prolaze kroz tišinu i hladnoću ulica. Ova knjiga ne donosi samo avanturu i magiju, već i poruku: napušteni psi nisu problem, već prilika za svakoga od nas da pokažemo dobrotu, ljubav i saosjećanje. Njihova priča u Čuvarima Groblja je podsjetnik da svako biće zaslužuje dom, pažnju i priliku da postane junak, baš kao ovi psi u našoj priči. Možda upravo oni koji danas lutaju ulicama čekaju da postanu nečiji čuvari, prijatelji, ili heroji. 💛 Mada, oni koji žive van kuće već su heroji.