Tajna iza stvaranja „Čuvara groblja“ – kako nastaje priča koja nam je svima potrebna
Kada neko prvi put čuje naslov Čuvari groblja, obično se nasmiješi ili pomisli: „Mračno, zar ne?“Da, priča jeste mračna, ali tama ovdje nije cilj. Ona je sredstvo. Most. Ulaz u prostor gdje djeca uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da se od njega oslobode. Bajke su istinite ne zato što nas uče da zmajevi postoje, već zato što nas uče da se zmajevi mogu pobijediti. Postoji jedna stvar koju gotovo niko ne zna o nastanku ove knjige.Nije u zvončićima koji su treskali, ni u psima koji su šetali među nadgrobnim spomenicima, niti u hladnoći tih jutara kada sam zapisivala prve scene.Ono što je stvarno oblikovalo knjigu bio je dijalog između autorskog i uredničkog instinkta. sjenke nisu nužno opasne, već mjesto gdje se rađaju pitanja, znatiželja i hrabrost. Kada se autorski instinkt sretne s uredničkim glasom Svaka priča nosi svoj vlastiti tempo i ritam.Kod Čuvara groblja sam stalno balansirala između instinkta autora — koji želi pričati, voditi čitaoca kroz magiju, istraživati sjenke — i instinkta urednika — koji pazi na strukturu, ritam, jasnoću i sigurnost mladog čitaoca. Nekad bi scena izgledala savršeno u mojoj glavi, ali urednički glas bi rekao:„Ne, ovo je previše zastrašujuće. Probaj ovako…“ A nije da se nisam lomila oko Babe Marte da bude strašnija…I tako bi scena prolazila kroz nekoliko verzija: ponekad mračnija, ponekad svjetlija, sve dok ne pronađe taj balans između napetosti i topline. U svijetu Čuvara groblja, svaka sjenka ima svoju priču, a svaka priča ima svoju lekciju — ne onu koju odrasli nameću, već onu koju djeca sama otkrivaju. Taj balans je ključ. Djeca mogu podnijeti mračnu priču — ali samo ako vide svjetlost, ako osjećaju toplinu i prisutnost saputnika koji im pokazuje da nisu sami. Likovi: fragmenti stvarnog života Svaki lik u knjizi nosi dijelove stvarnog svijeta: fragmente straha, radoznalosti, hrabrosti i nesigurnosti. Neki likovi su inspirisani djecom koju sam posmatrala: kako hodaju školskim dvorištem, kako šapću tajne, kako se smiju i plaše u isto vrijeme. A neki su jednostavno onakvi kakve sam ih znala: psi koji su me pratili i družili se sa mnom.Znate, oni napušteni ali i oni vlasnički. Jedna od scena koja je prošla najviše revizija je scena sa sjenom i Zlatnim nitima koja prati glavnog junaka kroz groblje dok treba da se “suoči” sa babom Martom.Djeca osjete misteriju, ali ne i opasnost.U tom trenutku likovi psi prestaju biti samo fikcija, a postaju vodiči kroz emocije koje djeca svakodnevno doživljavaju. Postaju vodiči nas samih kroz priče koje nas oblikuju. Pisanje kao otkrivanje Pisanje Čuvara groblja bilo je istraživanje.Svaka rečenica, svaki opis, svaki dijalog testirani su kroz prizmu: „Da li dijete ovo može razumjeti? Da li ga ovo plaši ili intrigira? Da li izaziva radoznalost i osjećaj hrabrosti?“ Nije dovoljno samo smisliti radnju. Mora postojati ritam koji diše, prostor za maštu i likovi koji su saputnici, a ne predavači!Mračne priče za djecu ne ih uče da se boje. One ih uče da gledaju strah u oči, da ga razumiju i da pronađu svjetlost u njemu. Lansiranje i reakcije Kada knjiga napokon dođe do ruku čitalaca, svaki pogled, komentar ili pitanje od djece ili roditelja potvrđuje jedan osjećaj: sve što smo pažljivo gradili, balansirali i oblikovali ima smisla.Djeca su najiskreniji kritičari. Ako ih zanima, ako im se dopada, ako im daje snagu i radoznalost — tada znaš da je proces bio ispravan. Čuvari groblja nisu nastali da uplaše. Nastali su da pripreme.Pripreme djecu za svijet u kojem se susreću sa strahom, ali i sa ljepotom, radoznalošću i hrabrošću. Sretanje jednog svijeta koji je tu oko nas… Poruka za autore i čitaoce Ako postoji tajna iza stvaranja Čuvara groblja, ona nije u sjenama, psima ili hladnim jutarnjim satima. Nije to toliko ni tajna o Babi Marti, uostalom, vještičiji sat sve otkriva.Tajna je u iskrenosti prema priči, u slušanju djeteta u sebi!U vjerovanju da svaka priča, koliko god mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna. Knjige poput Čuvara groblja pokazuju nam da djeca ne traže da budu zaštićena od tame.Oni traže da im se pruži ruka kroz tu tamu.Da im se pokaže kako da se suoče s onim što ih plaši.I, konačno, kako da pronađu vlastitu snagu u pričama koje čitaju. Ako postoji tajna iza stvaranja ove knjige, ona nije u sjenama, psima ili hladnom jutru.Tajna je u iskrenosti.U slušanju djeteta u sebi…U vjerovanju da svaka priča, ma koliko mračna izgledala, može biti i topla, nježna i čarobna. …Jer moj omiljeni bajkolog Džek Zajps rekao je (parafraziram) književnost za djecu je, u suštini, odraz autora koji piše djetetu u sebi, iz svijeta koji je nekada bio njegov vlastiti… Upravo zato su „Čuvari groblja“ važni za djecu: kroz Vihora uče što je hrabrost i to onu iskonsku, tihu, koja se rađa kad nemaš izbora osim da kreneš naprijed. Kroz Groma otkrivaju dosljednost, snagu da ostaneš vjeran sebi čak i kad se sve oko tebe mijenja. Uz Kuju Žuju uče požrtvovanost, toplu i nenametljivu, kakva postoji samo kod onih koji vole bez očekivanja. A sa Babom Martom otkrivaju bezgraničnu ljubav, onu koja grije čak i kad priča vodi kroz mračne šume i crveno nebo. Svaki od ovih likova postaje mali vodič i podsjetnik da se najvažnije životne vrijednosti ne predaju dječjoj ruci kroz hladne paragrafe i lekcije, već kroz priče koje ih djeca žive zajedno sa junacima.
Čitanje kao ritual
Čitam oduvijek — uvijek i svuda. U redu, priznajem: jedne godine sam pročitala toliko knjiga da me je danas pomalo sramota da kažem broj. Čitala sam dok sam išla na fakultet, na mobilnom telefonu, u prevozu, u čekaonici, između dva obroka… i, naravno, do kasno u noć. Fun fact: jednom sam čitala s temperaturom toliko visokom da mi je svjetlost sijalice smetala, pa sam upalila svijeću. Sjećam se kako sam tada mislila — ako ugasim knjigu, ugasiće se i svijet koji se uistinu i slamao od upale grla. Čitala sam dok spremam hranu, dok čekam da proključa voda, dok neko zove da „izađem malo“. Knjige su mi bile i izgovor i društvo, i bijeg i dom.Sad, kao mama, čitam manje nego prije — ali nije to strašno. Ponekad su to samo rečenice moje knjige dok beba spava, ponekad slikovnice koje čitam svom sinu, ali svaka od njih ima isti onaj osjećaj: mir, toplinu i smisao. Kad je teško otvorim knjigu, podvučem red ili dva, zatvorim je i nastavim dalje. Fali mi onaj ritual koji sam imala — kafa, dobra muzika i knjiga koja čeka da me odvede daleko. Fali mi, ali ne žalim se. Naučila sam da čitanje ne mora biti luksuz; ono je disanje, čak i kada traje samo pet minuta. Svaka čitalačka kriza prođe. (Danas mi zvuči nevjerovatno da sam ih ikad imala!) Knjige su uvijek bile tu — kao tihi svjedoci, kao prijatelji koji razumiju i kad beščujno ćutim. Beščujno kao riječ, nije li genijalna? Voljela sam čitati još kao dijete, i mislim da ne postoji žanr koji me makar jednom nije pronašao. Ipak, svako od nas ima onu jednu knjigu — onu kojoj se vraća, koja se ne čita samo očima, već i srcem.Ja sam svoju našla. I još je čitam. I još uvijek vjerujem da svaka knjiga koju otvorimo — pomalo otvori i nas same. Sve dok ima knjiga ima i nas.
Promocija „Čuvara groblja“ – dan kada su bajke disale zajedno sa nama
Postoje dani koje dugo nosimo u sebi, a promocija moje knjige Čuvari groblja bila je upravo jedan od tih trenutaka.Umjesto pod krošnjama Njegoševog parka, kišni i vjetroviti oktobarski dan sklonio nas je u topli prostor Biblioteke „Radosav Ljumović“. Vrijeme je bilo nemirno, kao da je baš Baba Marta pustila vjetar i oblake da nas isprate – a mi smo pronašli svoje utočište među knjigama prateći baš zlatne niti. Ono što je ovu promociju učinilo posebnom jeste podrška i ljubav koju sam osjećala. Moderator Aleksandar Ćuković vješto je vodio razgovor, postavljajući pitanja koja su otvarala nova poglavlja i u meni, i u knjizi. Njegova radoznalost i posvećenost pričama učinile su da razgovor bude prirodan, živ i inspirativan. Ali ono što me najviše dirnulo bila su djeca. Njihovi osmijesi, iskreni komentari i pitanja donijeli su promociji onu čarobnu iskru koja ne može da se namjesti ni režira. Djeca su, zapravo, pravi čuvari svih bajki – jer su oni ti koji im vjeruju bez sumnje. Bajke su uvijek bile temelj ljudskog pripovijedanja. U njima se kriju naše nade, naši strahovi, snovi i sjećanja. One su most između generacija i jezika, između prošlosti i budućnosti. I baš zato vjerujem da je na nama, piscima i pripovjedačima, odgovornost da ih prenosimo djeci što vjernije – da ih ne uljepšavamo do neprepoznatljivosti, ali ni da ih ne ostavimo bez one topline koja daje smisao. Promocija Čuvara groblja nije bila samo predstavljanje knjige – bila je podsjetnik da priče žive kada se dijele. Da napušteni psi, mitovi i naše zaboravljene legende postaju glasni tek onda kada ih djeca čuju i ponesu dalje. Zahvalna sam svima koji su bili dio tog dana. Hvala što ste povjerovali u ovu priču i što ste pomogli da Grobljanska ulica broj 13 pronađe svoje nove čuvare.
Intrige u sjeni, dobrotа u srcu: priča Tmuše i Tme
One šapuću tajne, zavlače se u mračne ćoškove i spletkare bolje od ikoga – ali srce im je uvijek na pravom mjestu. Upoznajte Tmušu i Tmu, dvije mačke, gospodarice tame, spletkarke bez kojih Grobljanska 13 ne bi disala.Njihove oči vide i ono što ljudi ne žele da priznaju, njihove uši čuju i ono što psi ponekad prećute, a njihove igre spletkarenja uvijek završe tako da pomognu – iako na prvi pogled izgleda suprotno. Novinar: Tmuša, Tma, kako je to biti mačka na groblju?Tmuša: To znači da uvijek znaš sve, a da niko ne zna da ti znaš. 🙂Tma: I da imaš najbolja mjesta za spavanje – na toplim pločama, među sjenkama. Novinar: Kažu da mačke vide ono što ljudi ne žele da znaju. Je li to tačno?Tmuša: Apsolutno. Samo mi nikad ne kažemo sve. Tajne su slasnije kad se ne otkriju.Tma: Mi biramo – kome šapnemo, a kome ostavimo da luta u mraku. Novinar: Šta mislite o psima čuvarima?Tma: Hrabri su, ali previše bučni.Tmuša: Da nije nas, nikad ne bi znali gdje zapravo vrebaju opasnosti. Oni čuvaju, mi vodimo. Samo što oni to niti znaju niti razumiju. Novinar: A šta mislite o Vihoru?Tmuša: On je sanjar. Previše vjeruje u ljude.Tma: Ali baš zbog toga ga volimo zadirkivati – jer vjeruje i u nas. Novinar: A Grom?Tma: On je pravi vojnik.Tmuša: Ali ne shvata da se neke bitke dobijaju tišinom, a ne lavežom. Novinar: Šta vam najviše smeta na groblju?Tmuša i Tma: kad donesu pse koji ne znaju pravila. Novinar: Koja vam je omiljena zanimacija?Tma: Hvatam sjenke i igram se s njima.Tmuša: Ja skupljam tajne. I šapućem ih samo grobovima. Novinar: Šta mislite o Babi Marti?Tmuša: Volimo je, jer i ona zna koliko je tišina moćna.Tma: Ali se ponekad pitamo – da li ona zna koliko mi znamo o njoj? (osmjeh im pobježe sa brka). Novinar: Da li ste ikad sanjale? O čemu?Tma: Sanjala sam da sam progutala zvijezdu i da sada svijetlim iznutra.Tmuša: A ja da imam devet života… i da sam ih svih devet potrošila u jednoj noći. Novinar: Za kraj, šta biste poručile djeci koja će čitati Čuvare groblja?Tmuša: Da se ne plaše tame. U njoj uvijek neko pazi na vas.Tma: I da zapamte – mačke uvijek znaju više nego što otkrivaju.
INTERVJU: Vihor čuvar groblja između dužnosti i emocije
Život za Čuvare groblja se nastavio baš onako neočekivano – a današnji tekst donosi intervju sa glavnim i odgovornim iz Grobljanske 13. Sa nama je hrabri i radoznali pas čuvar Vihor. O samoći, o dužnosti, o hrabrosti, i o nekim simpatičnim i ne baš tako simpatičnim stanarima Grobljanske 13… Novinar: Vihore, kako si se osjećao kada si se prvi put našao na ulici?Vihor: Kao da sam nestao. Ljudi su žurili, niko nije gledao u mene, a ja sam bio gladan i promrzao. Tada sam pomislio da ću zauvijek biti nevidljiv. Ali izgleda da baš oni koji misle da su nevidljivi postanu najveći čuvari. Novinar: Šta si prvo pomislio kada si upoznao druge pse čuvare?Vihor: „Napokon nisam sam!“ Iako, da budem iskren, prvo smo se malo mjerkali, svako od nas nosi svoje ožiljke. Ali onda shvatiš – kada vas veže ista tajna, postajete porodica. Novinar: Šta najviše voliš kod Marte?Vihor: To što se ne boji da bude djevojčica čak i kad svi misle da je strašna Baba Marta. Ima toplo srce, ali ga ponekad sakrije iza snijega i vjetra. To je važno razumjeti kod nje.I naravno, kod nje najviše volim što vjeruje psima. Novinar: A kod Groma? Šta ti se kod njega najviše dopada, a šta te nervira?Vihor: Kod Groma volim što je snažan i uvijek ide prvi kad je opasno. Nervira me što ponekad misli da sve zna najbolje. Ali opet, znam da bi dao život za nas, i zbog toga ga poštujem. Novinar: A šta te generalno najviše nervira?Vihor: Ljudi koji bacaju kamenje na pse. Ili oni što okreću glavu kao da nas nema. To je najteže. Mnogo je gradova sa napuštenim psima. mada, tehnički ja nisam napušten. Ali svejedno. Razumijemo se. Novinar: Šta misliš o mačkama Tmuši i Tmi? Vihor: Eh, te dvije… uvijek šapuću neke tajne, a nama ne kažu sve. Kao da uživaju da nas drže u neizvjesnosti. Ali, iskreno, bez njih bi groblje bilo previše tiho. Novinar: A Žuja?Vihor: Žuja je kao dobra tetka – voli da gunđa, ali uvijek se pobrine da svi imaju bar malo topline i hrane. Novinar: Koja je tvoja omiljena zanimacija na groblju?Vihor: Volim da jurim vjetar među spomenicima. Nekad mi se čini da vjetar jurca nazad i da se igramo zajedno. Novinar: A o čemu sanjaš kada zaspiš?Vihor: Sanjam da svi psi imaju dom, ali da se i dalje sastajemo na Grobljanskoj ulici da čuvamo proljeće. U mojim snovima, niko od nas nije gladan, i svi zvončići zvone od radosti, a ne od opasnosti. I sanjam da nađem cara Dukljanina… Novinar: Da li bi, da možeš, živio negdje drugo osim na groblju?Vihor: Da imam kuću i svoje ljude, ne bih se bunio. Ali da biram – uvijek bih se vraćao na Grobljansku 13. Jer tamo sam postao ono što jesam – čuvar. Novinar: Šta ti je najljepše u tome što si čuvar?Vihor: To što znam da nikad više nisam sam. Novinar: A najteže?Vihor: To što ponekad moram da gledam kako proljeće nestaje… i da čekam dok ga opet ne vratimo.
Bibliotečke mačke spavaju naopačke! Dakako!
Svaka istorija krije svoju predistoriju, a moje čitanje knjiga koje vrijede uvijek ima svoj početak prije početka. Ni ova knjiga nije izuzetak. Kada mi je knjiga Biblioteke mačke spavaju naopačke stigla na dar od drage prijateljice iz Republike Srpske, srce mi je zaigralo od radosti. Poklon je bio pažljivo biran, kao što prave knjige i dolaze – iz ruku onih koji razumiju njihovu vrijednost. Poštar ju je donio na adresu moje nekadašnje kuće, gdje još uvijek primam pošiljke… Ta kuća, međutim, čuvala poseban dio mog srca – tamo je živjela moja mačka Freya. Freya je bila jedinstvena. Slična Lulu iz knjige – pametna, dostojanstvena, načitana, prava čuvarka naše porodične biblioteke. Dok sam se ja selila, ona je ostajala u kući s tekućom vodom, tri vrste hrane i beskrajnim policama knjiga – uvijek slobodna, a opet uvijek prisutna. Odana. I ne volim kad neko kaže da mačke lako zaborave vlasnike. Nažalost, baš tog dana kada je knjiga stigla, Freyino zdravlje se pogoršalo. Veterinar je rekao da je hitno dovedemo. Deset dana prije svog sedmog rođendana, Freya nas je napustila. Nisam imala snage da tih dana otvorim knjigu. No, na dan njenog rođendana, u boginjinu čast, konačno sam je pročitala. Ova knjiga je dirljiva, duhovita i topla. Ma šta napričah! Kakva je to smjelost tako okarakterisati knjigu? Roman prati život mačaka koje su se domišljato snašle da uđu u biblioteku, prostor koji postaje njihovo utočište i mjesto avantura. Nije da nisam u jednom trenutku poželjela da se mijenjam sa mačkama! Ćivjeti među knjigama, disati tu najljepšu prašinu života… Kao pisac, znam koliko autorima znače povratne informacije, pa ću biti iskrena: voljela bih da je knjiga duža, razigranija, da nas povede u još više avantura ovog mačjeg tria fantastika! Jer, da! Želim još o njima čitati! Želim uživati u njihovom druženju, odnosu koji se tako pažljivo gradi. Mačke to su bića koja želimo biti! Stil pisanja podsjeća na Branka Ćopića, ali se vješto prepliće s ozbiljnošću kada se govori o knjiškim dušama. Nadam se da će autor jednog dana napisati i ozbiljnu biografiju mačaka iz biblioteka – one to zaslužuju, možda i više nego što mi, dvonožna bića, umijemo prepoznati. P.S. Crna mačka sa slika nije moja – to je komšijski mačak koji bezobzirno koristi naše dvorište da upija sunčeve zrake. Kažu da je komšijsko sunce toplije – izgleda da i mačke to znaju. Moja je Freya znala da su pseće granule ukusnije. A ako vas kojim slučajem čudni bibliotečki putevi dovedu pred ovu knjigu, ne žmirkajte – vrijedi je čitati. Knjige i mačke to zaslužuju!
Kuća sa kokošijim nogama: I Babe Jage imaju svoje snove
Malo je knjiga koje me natjeraju na plač. Malo je knjiga zbog kojih žalim što ih nisam imala u djetinjstvu. Na prvom mjestu, tu je veličanstvena Gejmenova Knjiga o groblju, zbog koje sam bila tužna što je nisam prvi put pročitala sa osam godina. No tada, možda malo kasnije, čitala sam Poterove avanture. Gledala Kaspera. I emisiju Da li se plašite mraka? U skladu sa svim tim, toj listi pridružujem još jednu prelijepu priču. Za Babu Jagu čula sam veoma rano, kroz Vasilisu Prekrasnu, moju omiljenu rusku bajku. Baba Jaga – to čudovište koje živi u kući sa kokošijim nogama, demonskog porijekla (bar su nas tako učili) – bila je domaćin Vasilisi. I, šta se desilo? Pomogla joj je. Uprkos ružnoj spoljašnjosti, ja tada nisam imala zamjerki na njeno postojanje. A ni kasnije, kad sam proučavala mitove i legende. I ostala sam pri tom mišljenju i nakon čitanja uistinu veličanstvene knjige za djecu, koja se u hrvatskom izdanju Mitopeje pojavila pod naslovom Kuća na kokošijim nogama autorke Sofije Andersen. Kuća koja hoda i priča Kao i sve knjige koje pretenduju da osvoje naša srca, i ova počinje bajkovito: tu je šuma, šumska okućnica, mirisi i zvuci koji već u uvodu stvaraju čaroliju. Ali odmah se otkriva i tajna – kuća ima kokošije noge. Dva-tri puta godišnje, bez upozorenja, ona porodično domaćinstvo vodi na neko novo mjesto. Iako naratorku to tišti, nama čitaocima je jasno da putovanje vodi u svijet bajke. Uranjamo u šumovitu atmosferu da saznamo kakva je ta Baba. Pa još i Jaga. Ja, naravno, „znam“ ko su babe Jage. Znam i ko su Babe Marte. Ali… baš radi ove knjige prepustila sam se dječijoj perspektivi. I bilo je vrijedno. Marinka i spoznaja Glavna junakinja, Marinka, nosi bolnu samospoznaju: ona je duh. Zamislite da čitavog života mislite da ste jedno, a onda otkrijete da niste ono što ste mislili. Da ste se sve vrijeme borili protiv sudbine koju ste zapravo već doživjeli. To je ta bol koju Sofija Andersen uspijeva prenijeti kroz bajkovitu, a opet duboko ljudsku priču. Babe Jage, vječne i osjećajne Babe Jage nisu zle vještice koje jedu djecu za užinu – kakva notorna laž! One su osjećajna bića, koje žive stotinama godina i vode duše pokojnika iz svijeta živih u svijet mrtvih. Imaju svoje legende, običaje, takmičenja i rituale. Njihovi životi broje i po koju laž – ali, zar naši ne broje isto? Ova knjiga uči nas o obavezama, dužnostima, željama i nadanjima. O istinama koje se otkrivaju tek na kraju. I o osjećanjima koja Babe imaju, iako smo skloni da im to oduzmemo. „Ti si umrla kada si bila beba, i slijedila sam te preko Kapije. Ali ti si se vratila. Tvoja duša je odabrala da ostane ovdje, sa mnom i kućom. Ti moraš biti Jaga.“ I onda kada mislimo da ne može biti tužnije, otkrivamo da i Babe imaju svoje slabosti: „Žao mi je. Nisam mislila da te lažem ili da ti krijem istinu. To je samo… samo sam voljela to što si moja unuka.“ Zašto je ova knjiga posebna Neću otkrivati gdje sam sve bila emotivna dok sam čitala ovu knjigu. Ali reći ću: ovo je priča koju mogu čitati i djeca, i ona djeca u nama. Svi mi koji volimo slatkaste, a duboke priče o duhovima koje zavolimo. O kući koja hoda. O Babama Jagama koje imaju – svoje snove.
Šta su me naučile bajke?
Kao dijete koje je odrastalo uz djeda i babu, raspuste sam provodila na selu, u društvu knjiga. Bilo je tu svega — od komunističke literature do rijetkih, ali dragocjenih bajki. Iako ih je bilo najmanje, ništa me nije spriječilo da ih volim najviše na svijetu i da ih čitam gotovo do besvijesti. A kada bi se desilo da odem kod nekog od rodbine, uvijek bih mjerkala ima li kakva knjiga bajki dostupna! Ovom prilikom želim se zahvaliti svojoj tetki koja mi je jedne zime otkrila bajke kakve do tada nisam čitala! Imala je razumijevanja za mene i svako veče pred spavanje mi je čitala! Taj zimski raspust mi je možda jedan od dražih. Elem… Odrastanje je donijelo samo promjenu forme: od slikovnica, preko knjiga bez slika, do naučnih studija o bajkama — a onda i povratak njima samima. Bajka do bajke bila je moja omiljena knjiga, ona koju danas čitam svom sinu. To su bajke s kraja svijeta do njegovog početka.A šta sam ja naučila iz tih bajki? Ivica i Marica Jedno lijepo izdanje Svjetlosti iz Sarajeva (imam jos uvijek) naučilo me je da sestra uvijek spašava brata. Da je maćeha biće iz šume koje vreba, a da otac može biti i suroviji od nje. Najvažnija lekcija: osloni se na sebe. Kasnije sam kroz Gejmena shvatila da princezi nije potreban princ, moliću lepo, sama je sposobna sebe spasiti. Ljepotica i zvijer Da ljubav dolazi tamo gdje je najmanje očekuješ. Da srce bira ono što nosiš u sebi. I da je sasvim u redu voljeti samoću i čitanje, u dvorcu podalje od ljudi. I da ono kad boli srce misliš da boli samo tebe a zapravo boli i druge oko tebe. Crvenkapa Da se ne vjeruje svakome. Da čak i cvijeće, lijepo i mirisno, može da te skrene s puta. Da je put do pakla popločan najljepšim namjerama. Mnogo kasnije sam saznala neka drugačija tumačenja i strašne verzije…. Vasilisa Prekrasna Da možeš maštati o svemu — ama baš o svemu! Da su vještice ponekad poštenije od najbližih. I da mašta, u društvu Babe Jage, postaje možda najveća lekcija od svih. Ova me je bajka okrenula konceptu babe Jage koja me je dovela do mrazovite Babe. Divlji labudovi Nema te koprive koja te može slomiti, niti mora i šume dovoljno guste da te sakriju. Naučila me je da upornost i tiha žrtva ponekad govore glasnije od riječi. I da na kraju, sve dođe na svoje. Samo se bori. Ogledalo (Grozdana Olujić) Da je život prolazan. Da se treba pustiti, prepustiti bujici koja te nosi, jer ona najbolje zna kuda ideš.—Na kraju, bajke su me naučile da volim. Da osjetim. Da se prepustim riječima i oblacima mašte. Jer, šta ćeš pričati zavisi od toga šta si živio — a možeš živjeti samo ono što si naučio kroz čitanje bajki.Odrastanjem sam otkrila i njihovu dekonstrukciju, pa sam se prvo zaljubila u seriju Deseto kraljevstvo, a onda i u Once Upon a Time. Bajke — to su okrutne fabule, ali i zlata vrijedne lekcije. Srećom po nas, opsesivne čitaoce, postoje romani koji su svojevrsne bajke. O njima do sljedećeg bajkanja. Bajke su moj krvotok — okrutne fabule u kojima pronalazim čarobnu prašinu života, onu koja nas uči da vjerujemo i trajemo. Preporuka za čitanje https://www.google.me/books/edition/Shadow_and_Evil_in_Fairy_Tales/Skq6DgAAQBAJ?hl=en
Letilica profesora Bistrouma: između bajke i naučne fantastike
Roman Letilica profesora Bistrouma Čeda Vukovića jedinstven je spoj bajke i naučne fantastike. Kroz potragu dječaka Željka i njegovih drugova, knjiga uvodi djecu u svijet junaka, iskušenja i pomagača, ali umjesto čarolije nudi rješenja u znanju i tehnologiji. Magični predmeti postaju pilule za učenje i letilica profesora Bistrouma, a zmaj Nestižeme dobija novu ulogu. Ovaj klasik pokazuje kako bajkoviti obrasci žive i u modernom dobu, učeći mlade čitaoce da je pravo čudo u znanju i mašti.
Da li su bajke i dalje važne?
Volim reći da su bajke krvotok čovječanstva i tekstovi okrutne fabule. Čitam ih, pišem i sanjam bajke, i kako je juče bio međunarodni dan čitanja bajki, podstaklo me je da se kratko osvrnem na pitanje zašto su bajke I dalje važne. Bajke su nastale kao živa, promjenjiva forma narodne književnosti, razvijale su se kroz usmenu tradiciju, bile su prilagođavane društvenim vrijednostima kroz istoriju, a danas i dalje evoluiraju kroz različite medije i reinterpretacije. Sve to su posebne teme, mene posebno zanima kako su se prilagođavale kroz društvene vrijednosti (vakcinacija bajki hrišćanstvom) i kako su postajale i naravno, kakva im je sudbina!!! Jack Zipes, jedan od najpoznatijih bajkologa i germanista u svojim djelima naglašava da su bajke i dalje važne iz nekoliko ključnih razloga: 1. Bajke su sredstvo za razumijevanje društva i kulture Zipes ističe da bajke odražavaju i oblikuju vrijednosti, moralne norme i društvena uvjerenja. One nisu samo zabava, već i način na koji društvo prenosi svoja uvjerenja kroz generacije. Sjetimo se samo bajki braće Grim. 2. Bajke pomažu djeci da se nose s izazovima života Odveć je poznata ona rečenica koja se pripisuje Gejmenu a zapravo pripada Čestertonu da su: ,,Bajke su više nego istinite; ne zbog toga što nam govore da zmajevi postoje, već zato što nam govore o tome da mogu biti pobeđeni“ . Bajke često prikazuju junake koji prolaze kroz teške prepreke, ali na kraju pobjeđuju. Ove priče pomažu djeci da razumiju koncept borbe, otpornosti i nade, što im može pomoći da se nose sa vlastitim strahovima i problemima. 3. Bajke podstiču maštu i kreativnost Zipes vjeruje da bajke igraju ključnu ulogu u razvoju dječje mašte, jer ih izlažu fantastičnim svjetovima, magičnim bićima i neobičnim situacijama, što ih podstiče na razmišljanje izvan okvira. A razmišljanje izvan kutije vodi otkrićima koja su ovom svijetu potrebna. No, po učenju Marije Montesori djecu “ne treba izlagati bajkama” prije treće godine života. 4. Bajke su alat za društvenu kritiku U komunističke Jugoslaviji bajke nisu bile rado viđene na policama. Razloga za to je mnogo, počev od toga da su viđene kao reakciona i buržoarska loteratura, preko pitanja heroizma koji je mogao biti štetan po omladinu, do toga da je postojala sumnja u tuđi uticaj. Ukratko, bajka je njegovala sve ono što režimu nije odgovaralo. U knjigama poput Breaking the Magic Spell i Why Fairy Tales Stick, Zipes objašnjava kako bajke često sadrže skrivenu društvenu kritiku. Savremeni pisci i filmski stvaratelji ih koriste kako bi progovorili o savremenim temama, od feminizma do socijalne pravde. 5. Bajke se mijenjaju i evoluiraju, ali ostaju relevantne (MOJA OMILJEMA TEMA) Zipes tvrdi da bajke opstaju jer se stalno prilagođavaju novim vremenima. Svaka generacija ih interpretira na svoj način – od originalnih narodnih verzija, preko klasičnih književnih adaptacija, do savremenih reinterpretacija u filmovima i knjigama. Ovom temom sam se opširnije bavila kroz svoj magistarski rad I pitanje mimeme. 6. Bajke imaju moć da inspirišu promjene Prema Zipesu, bajke nisu samo pasivna zabava – one mogu inspirisati ljude da preispitaju stvarnost i bore se za bolji svijet. Priče o hrabrim junacima i junakinjama podstiču ideju da pojedinac može pobijediti nepravdu. Zato su bajke i dalje važne – one su više od priča za laku noć, one su alat za razumijevanje svijeta, učenje, maštanje i kritičko promišljanje. Samo se sjetite kako ste se osjecali nakon čitanja bilo koje bajke? Uglavnom bajke su više i mnogo više od onoga što mislite. Opasni tekstovi koji će vas navesti da mislite svojom glavom i budete izvan kutije. Ako na tom putu sretnete nekog zmaja, razmislite šta ćete. Mog sina učim da se zmajevi ne moraju ubiti.