marija nenezic

Moram odmah priznati: ja sam zahtjevan, ponekad i naporan čitalac. Novu Amazoniju bih vjerovatno pročitala i ranije, da nije bilo nekoliko ometajućih faktora o kojima ovom prilikom neću govoriti. Počeću od onoga što najviše volim, a to su memoari!

Memoarski segment romana izveden je izuzetno uspješno – prirodno, emotivno i funkcionalno za samu radnju. On djeluje kao svojevrsni fast forward, ali ne na uštrb dubine, već kao pažljivo vođena unutrašnja linija sjećanja. Autor vrlo sigurno vodi čitaoca kroz taj sloj, bez patetike, ali s iskrenom emotivnom težinom.

Na pojedinim mjestima, u ranijem dijelu pripovijedanja, moglo se osjetiti da bi određene narativne cjeline drugačije funkcionisale od jasnijeg zaokruživanja – tek toliko da se svjetlo scene blago priguši, poput lampe nad kojom se spušta plašt čarobnjaka. Ipak, to ni u jednom trenutku ne narušava cjelinu, već prije govori o bogatstvu likova i prostora koje je autor stvorio. Njihova čista, osjetljiva priroda – bića koja osjećaju sve što se može osjetiti – ostavlja snažan emotivni trag.

Posebno treba istaći dio romana koji se razvija uoči dolaska do Mamutovca. Tu autor pokazuje zavidnu narativnu sigurnost i stilističku zrelost. Izuzetno elegantno, gotovo suptilno, obrađeno je nešto duboko strašno i potresno, bez potrebe za eksplicitnošću. Upravo u toj suzdržanosti leži snaga: emocije su guste, gotovo opipljive. Čitalac osjeća bol, strah, paralisanost i onu tihu vrstu ludila koja lebdi u vazduhu. To je vještina koju rijetki pisci zaista posjeduju.

Nova Amazonija je knjiga koja odiše uzvišenom atmosferom. Ta uzvišenost kovitla se kroz autorove sinestezije: boje voza, ukus tuge na jeziku, ali i snažnu, gotovo prkosnu želju da se iz tame izađe. Iznad svega – kroz cijeli roman provijava nada. Ne banalna, već ona tiha, uporna, ljudska.

Simbolički, putovanje brodom Melambrozija dodatno pojačava taj osjećaj – kao da čitalac plovi kroz mračnu, ali svetačku supstancu tuge, koja ne uništava, već preobražava. Melambrozija nije samo prevozno sredstvo, već stanje duha.

Posebnu pažnju zaslužuje i autorov odnos prema mitologiji. Izbjegnuta je česta zamka oslanjanja na očekivanu „balkansku mitološku ornamentiku“. Umjesto toga, mitološke figure su postavljene s distancom i poštovanjem, označene kao boginje – što je snažan stilistički signal i promišljen interpretativni izbor. Mitski sloj romana izuzetno je uspješan i skladno uklopljen u cjelinu.

Roman je pisan pažljivo i promišljeno; tokom čitanja hvatala sam bilješke, neke sam uspjela zabilježiti, neke su ostale u pamćenju – što je možda i najjači pokazatelj utiska koji knjiga ostavlja. U jednom cijelom poglavlju, autor gotovo velikom narativnom parentezom dopušta čitaocu da tugu doživi kao jedinstvenu, jer ona to i jeste. Vidi poglavlje IX ako te baš mnogo zanima.

Posebno je važno istaći da je Nova Amazonija u domaćem književnom kontekstu pionirski roman. Riječ je o rijetkom primjeru inkluzivne književnosti za djecu i mlade koja s ozbiljnošću, dostojanstvom i estetskom promišljenošću govori o neurodivergentnim i fiziodivergentnim junacima. Autor ne poseže za didaktičnošću niti za objašnjavanjem „različitosti“, već ih prirodno ugrađuje u svijet priče, čineći ih ravnopravnim nosiocima radnje i značenja. Roman je označen kao fantastična basna – termin koji na teorijskom planu može djelovati nezgrapno i hibridno, ali se u samom čitalačkom iskustvu pokazuje izuzetno funkcionalnim. Nakon čitanja postaje jasno da ta žanrovska otvorenost nije slabost, već prednost: ona omogućava da se složene teme identiteta, tijela, percepcije i pripadanja ispričaju na način koji je istovremeno pristupačan mladim čitaocima i duboko slojevit za odrasle.

Na kraju dana, svi smo malo više kao Uča: možemo plakati i biti osjetljivi, ali Uča je naš genom.

Na kraju, Nova Amazonija je lijepa, osjećajna, neobična i melankolična knjiga – ali istovremeno i optimistična. Prava čitalačka sinestezija, kaleidoskop sjećanja koji proviruje iz svake pukotine teksta. Već na samom početku, roman postavlja svečanu atmosferu iščekivanja i otvara ono najteže, ali i najvažnije pitanje koje jedan roditelj može postaviti:

A šta ako, uprkos svemu, ostanu usamljeni?